Početak je maja. Iznenađujuće je hladno za ovo doba. To mi ne smeta. U kaminu cijeli dan gori bukovina, da znate samo kako divno miriši. Podsjeća na didov komin samo što je tamo bilo više dima koji je štipao za oči, a grabovina je nekako grubo mirisala. Mučim se sa zadnjim poglavljem romana. Na stolu ispred mene voće, kikiriki i medica. Zatvaram laptop, oblačim buce i spremam se spustiti do mjesnog kafića. Danas je poseban dan i treba doći na vrijeme. Lokalni put natopljen je jutrošnjom kišom, a sunce se probija kroz razbijene oblake i obećava konačno jedno toplo prijepodne. Pažljivo do mjesnog kafića Trag. Vlasnik je dobro držeći mještanin Marko, ali svi ga zovemo Lovac. On mene zove Pisac i stalno pita je li gotovo. To mi je simpatično, ali ponekad i naporno. Čim uđem unutra pušta Ivu Robića i njegovu Jednu noć u Kostreni, za mene, iako mi je draža Samo jednom se ljubi, ali nju nema. Inače kod njega se čuju stari Novi fosili s Mokom i Đurđicom, Mišo dok je još imao crni brk i nosio lančić oko vrata i Oliver iz doba naočala sa staklima kao dno boce. I ništa drugo. Odmah donosi crni Tomislav, sebi kavu i pita kako ide. Uvijek odgovaram biće bolje i on se na to naceri. S terase dolazi Mali Marko, unuk, s punom tacnom čaša koje odmah stavlja na pranje.
Njegova kćer Đana, kao i svake godine, sprema iznenađenje. Visoka plavuša baršunastog glasa dođe tko zna odakle i svečano s vrata objavi novost. Tačno u podne.
- Sjećaš li se, Lovac, kako je prve godine dok je još studirala u Padovi donijela onog majmunčića?
- Naravno. Napravio je takav krš ovdje, jedva sam ga se riješio.
- Pa kad je donijela onog ogromnog čupavog zeca s plavim očima?
- Da, to je bilo lijepo. Ostavila ga je ovdje i baš je bio maskota kafića sljedećih nekoliko godina. A onda se, moj Pisac, jedne godine nije pojavila da bi dogodine donijela Malog Marka. Kakav je to šok bio kad ga je podigla na ulazu kafića i slavodobitno rekla: „Tata, ovo je tvoj unuk!“ A mali Marko plameno crveno riđe kose! Kad me tad nije šlog strefio, živjet ću sto godina. A vidi ga koliki je sad.
Mali Marko, momčina od skoro dva metra mirno je vadio čaše iz automata za pranje.
Tek što je s obližnje crkve počelo tući dvanaest sati, na ulazu se ukazala Đana, uzviknula samo jednu riječ:
- Irac! - i pritrčala ocu poljubivši ga. Mene je počastila:
- Kako ide, Pisac? – te je sjela za naš stol.
A onda se pojavio Irac. U tom trenutku nastao je tajac i čulo se samo jedno cangr! Malom Marku ispala je čaša razbivši se u sudoperu. Zapanjeno je gledao u priliku ispred sebe: Irac je bio isti on samo dosta krupniji.
Začuđeno je pogledao u majku, a ona ga je ohrabrila:
-To ti je ćaća, zove se Liam!
Polako je izašao iza šanka, a Irac je pritrčao, zagrlio ga i zavrtio oko sebe.
- Otkud sad on? - čudio se Lovac.
- Oče, prije mjesec dana imala sam jednu prezentaciju u Londonu na kojoj je bio i on pa smo poslije otišli na večeru. Pokazao mi je sliku svojih blizankinja, njih tri, i da mu je supruga umrla pri porodu. Sam ih je odgojio. To me se toliko dojmilo da sam mu pokazala sliku našeg Marka. Pao je na guzicu vidjevši ga. Morala sam mu objasniti zašto ga nisam tražila jer nije znao za njega. A istina je prosta: krivo sam brojala dane i desilo se što se desilo preko jednog burnog vikenda, a i on se vratio u svoju Irsku bez pozdrava.
U tom trenutku uletjele su tri sestre i zagrlile oca i brata. Sve oči bile su uprte u crveno riđu gomilu na sredini kafića, a onda se polako počeo stvarati onaj karakterističan šušur kad se sa svakog stola čuje po neko dobacivanje.
- Napokon! To je to! – zadovoljno je uskliknula Đana.
- Što ti to znači? – pitao se Lovac.
- To, moj stari, znači da tvoj unuk i ja idemo u Irsku da upoznamo njegovu familiju i vidimo gdje živi.
- A koliko ostajete?
- Ne znam još.
- Pa valjda ćete se vratiti? - gotovo očajno izusti Lovac.
- Ako nam se svidi, možda i ostanemo. To mu je otac, a i mora nastaviti školovanje. Tamo ima bolje mogućnosti.
- A kako ću ja sam?
- Ma nisi sam. Imaš kafić, lov, svoje društvo.
- Pisac, - obrati se meni – reci nešto, ti si pametan.
Što sam mogao kad je Đana bila u pravu. Samo sam slegnuo ramenima i uzdahnuo.
Idućih petnaestak dana povukao sam se u drvenu vikendicu i završio pisanje. Zadovoljan završenim poslom spustio sam se do kafića. Ušavši ugledao sam Lovca za šankom koji nije pustio moju pjesmu već, uz široki osmijeh od uha do uha, Arsenovu Vraćam se.
Sve mi je bilo jasno.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.