Ivan Meroveus | Martes martes

jutro je vižljasto baš kao i ti a dan bit će drugačiji i mirovat će nakon noći koja postala je plijen razgolićene Mjesečinom krošnje bile su obojene strahom trava strijepila je tlom vidio sam te bila si u pohodu s prepoznatljivom zlatnom ogrlicom kao na davnom banovcu rekoh ti to je nešto skupocjeno dragocjeno što imaš i pamti se živo po zapisima kao trenutak koji zavede misao povede ruku a preživi generacije kao njihov omen netko ga nosi sa sobom a ne zna si krvoločnost tek nikada ne će biti pripitomljen to su neki drugi svjetovi drugačije premrežena vremena i usjeci među njima neotkriveni slutnja su jednog divnog zvjerinja osjetiš u noći po sjaju ćutiš kamo hoće oči kako plam nagona u krvi otkucaje srcu razrašljava - tama je tvoj zrak što dišući ju ćud stvarnu tvoju objašnjava