Kolumne

utorak, 27. rujna 2022.

Ispovijed jedne čitateljice


O romanu Danice Juričić Spasović "Vodim te u Tokio"

(Zagreb: Profil Knjiga, 2017.)

Piše: Mirjana Mrkela

Kako se piše krimić 

Kad najuvaženijim profesorima kažete da volite krimiće, oni vas sažalno pogledaju. U njihovim očima nismo drugo do jadnici. Gubimo vrijeme, trošimo pamet, čitajući budalaštine. Ali moja jadnost je još veća. Ne samo da čitam nego i pišem krimiće. 

Srećom, nisam jedina. Imam prijateljice i prijatelje pisce pa kad mi zatrebaju, malo ih gnjavim. Primjerice, zovem Danicu i pitam je o nekim sitnicama u zatvoru. Nije mi jasno ovo, nije mi jasno ono. 

— Odeš onamo i sama sve vidiš. — kaže moja prijateljica. 

Ona se zove Danica Juričić Spasović. Kad je pisala o zatvoru za maloljetnike, posjetila je Odgojni zavod za muške maloljetnike u Turopolju. Ne znam kako vi, ali ja se počnem znojiti od muke samo ako pomislim na to. 

I Daničin glavni junak unaprijed je znao "da je Turopolje na zlu glasu. Strah ga drma." Stiže onamo po hladnom vremenu. Strašno mu je. "Mrak, samo mrak, vidi cijeli jedan trenutak. Izgubljen je u tami kroz koju propada. U hodu otvara oči. Tlo se bjelasa, napola je prekriveno snijegom. Gleda u to bjelilo kao da se čudi što još nije nestao u zemlji. Povremeno razgleda oko sebe, ne čuje nikoga. Oni stalno gledaju prema njemu i nešto mu govore, ali on je gluh." 

Dok čitam, kao da hodam uz njega. "Ušli su u jednu od tih mračnih, trostranih, jako zapuštenih zgrada. Odmah se s vrata osjetio vonj. Kiseli zadah u hodniku bez prozora i s puno zatvorenih vrata izaziva naglu mučninu." 

Naravno, Danica zna kako izgledaju prijestupnici, a i policajci. 

"— Šta ću... — slegnuo je ramenima smijući se pod širokim gustim crnim brkom — nisam ja kriv što su mi dali da nosam pendrek. — pa pokaže na dugačku crnu gumenu palicu što mu je visjela o opasaču. - Bogati, neće mi dati da nosam suncobran u zatvoru, je l' tako? A ponekad pendrek dobro i dođe, ho, ho, ho... — Ilija se opet nasmija sam sebi, pa podraga i drugom rukom svoj brk. Bio mu je to tik iz navike. Vidjela mu se dobra duša iz očiju, ali i snažna ruka. "


Tko je dobar, tko je loš 

Roman "Vodim te u Tokio" nije bajka. Zato u njemu ne treba očekivati ni posve loše ni posve dobre likove. Dobri mogu postati bolji, a loši još gori. Loši se poprave ili se dobri pokvare.

Uzalud je baka govorila jednome tinejdžeru: Nemo' sunce nanino, da se biješ. Nemoj, ljubi te nana." 

Netko je čvrst, okrutan, a zatim se rasplače: 

"— Lovili me okolo, ali pobjegao sam im. — izvlačio se i u glasu se već pravio tvrd, ali zbog suspregnutog plača govorio je kao da stenje. Brisao je rukama suze koje su mu se skupile i sad je sav ostao u neisplakanu grču." 

Netko je tužan i jadan, a zatim živne: 

"Megi se nasmiješila jer je, pogledavši Gorana, vidjela kako su mu se probudile oči, kako je u njima opet životna radost, a ta vatrica kad plane, samo sve jače plamti." 


Kako je u Tokiju 

U romanu "Vodim te u Tokio" neki onamo i odlaze. Pratimo njihove doživljaje i dojmove. Saznajemo kako je u dalekome
Japanu. 

Pa što mislite, otkud Danica Juričić Spasović zna kako je tamo? Evo što je napisala u uvodu: 

"Krenula sam na svoj istraživački put koji nije bio nimalo jednostavan, ali vjerujte mi, oko mene su se sami od sebe pojavljivali ljudi koji su mi davali ta čarobna zrnca dobra o kojima pišem u priči koja je pred vama. Želim zahvaliti" [...] "Predsjedniku International Judo Federationa gospodinu Mariusu Vizeru koji me pozvao u Japan i"...  



Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.