Padaju pijuni, jedan po jedan, kad nema raskoraka između stvarnosti
I snova. Ceste su široke do iznemoglosti. A sada, sagradit će mjesto za hod, za kretanje,
Odvojeno od naleta automobila i vjetra. Moći ćemo šetati satima uz polje,
Pas neće bježati preko provalije, u bezdan. Moći ćemo ljeti naći svoj put do kanala po
Kojem plivaju samo ostaci trave, i šaš je, u kojem se gube oblici tremora, bola, svega
Što se nastanilo u našim tijelima. Nogostup za noge, te sitne pomake bez straha,
Kad bliže se zime u kojima se ne vide ni obrisi, samo ostaju kao zaleđena naša treperava stanja.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.