Darija Žilić | Nakon svega

U kući pjesnika akademika bor je bio okićen sve do četvrtog mjeseca. Ušla sam u stan, on i ona, kao da se usput ispričavaju. Zato što stoji uz prozor, a vani više nije ni snijeg ni Sveta Tri kralja. Ništa. Pupoljci i taj bijeli prah po boru. Izvan vremena. Kao uostalom i poezija, od recikliranja, davne slike u novom dekoru. Nema bora ove godine. Stara je bila pod nekim slojevima izolacije, utrnuta svijeća, i ispraćaj uz zadnji pokušaj napada virusa iz tijela, iz prikrajka. Večeras, slom demokracije. I jedan potres od kojeg se tresu kuće, kao da su u orahovoj ljusci na oceanu. I moje tijelo dotiče kroz ekran tišinu drugog tijela koje se u dimu rastapa. Plavičasti dim, iza njega zidovi s puno žila. I zidovi imaju kraste i bolove. Hipertrofiju odozdola. Iz tla. Kongresi gore, kao na Sjevernom i Južnom polu, padaju tigrove kože s glave i ostaje samo jedna kuglica. S bora koji se nije pojavio. Zlatna kao svjetlo ovog mobitela koji bilježi svaki korak i rastavlja svaki zvuk, koji ga je preplavio. Svijet napola.