Pauze između dva leta, ako su višesatne, provode se u aerodromskim čekaonicama. Direktno iz aviona, transfer, odlazak na mirno mjesto u kojem se boravi sve do boardinga. U čekaonici istanbulskog aerodroma su velike, spljoštene sjedalice, nalik tabureima. Više njih, sa svake strane može sjesti netko, ili pak ležati, ako ima mjesta. Okolo su kafeterije, prodaju se sendviči i voda, sokovi. S maskom više satiu tpm prostoru, očekivanje leta predvečer. Promatranje ljudi koji prolaze, zavirivanje u duty free shop, mirisi, baklave, sitnice. I pogled na one koji sjede, nakon odlaska ostaju pored sjedala marame, zaboravljeni pakistanski rupiji. 50 rupija je jedna kuna. I pogledavanje na sat, nevjerica da pokazuje vrijeme baš zemlje u kojoj se nalaziš/im. Jer na smartphoneu se samo prebaci sat iz jedne u drugu zonu, bez namještanja. Odakle uopće sjećanje na kućne satove koji vise i opiru se zimskom ili ljetnom vremenu? U državi koja je i na azijskom kontinentu, prolaze putnici u togama, pokrivene žene, muškarci s turbanima, pogledam ploču, i vidim let za Kairo, za Peking, Pakistan, Indiju. I čitam roman, kratak, piše ga spisateljica iz Magreba, na francuskom jeziku. O ženi, dadilji, pomoćnici, čiji se svijet raspada i ubija djecu na čuvanju. U velikom Parizu. Klasni sukobi, prikriveni i nimalo zaboravljeni, tinjaju. U čekaonici nema nikog tko bi mogao zavitlati nožem, puškom, ali otkud tjeskoba? U romanu savršenstvo jedne obitelji i na kraju surovi potezi. Osuda, zatvor za ženu koja ubija. A čuvala je djecu, kao najtoplija majka, i bila domačica koja je pouzdana kao švicarski sat, kako otrcano. Sa rupijima u malom novčaniku se vraćam u Aziju. Kolonijalnu poput Duras i njenog romana o ljubavi. Veliki jezici preplavljuju. Uzimaju male svjetove na izdisaju. Uspavljuju ih. U čekaonici čitam, pijem kavu i priključujem se, nakon plaćanja, mreži i kozmosu, tragam za dragom rukom. I za poznatim prostorom. Neću zakasniti, vrijeme je identično vremenu svijeta, i čekanje je samo pauza u trajanju. Jeftina kao radna snaga u Francuskoj, ili već spomenutom Pakistanu. Parfemom ću izbrisati trag novca, duty free je mjesto skrivanja... Kupi nešto i bježi. Boarding se približava, u labirintu u kojem još treba nadmudriti onog Minotaura koji vreba u hodnicima na najvećem aerodromu na našem kontinentu... Ipak radost putovanja...
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.