Uz jesenje boje, bezbrojno lišće i košaru zlatnoga voća, zeleno međ crvenim svjetlom je lila, zelenu do zlatne košaru svila, ona je zelena zauvijek bila. Uz košaru zlatnoga voća, uz nju se plela tišina, uz nju se plela samoća.
Utkala je zelene niti u sivilo jesenjeg dana, zelenom maglom sve je ovila, zeleno proljeće u njoj se krilo, a previše zelenog grešno je bilo.
Previše zeleno gorko za jesen, a ljeto već skrila je tama.
Jer ostade zauvijek svoja - ta ostade zauvijek sama.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.