Oleg Antonić | Kalkomelanosol

Nakon eona zaostane masivna grobnica ljuštura

praznih od otkucaja položenih na oltare

halapljivog nam propadanja.

U njoj naoštrene škrape svjedoče o daljnjem ispiranju

netom otopljenih nastambi davnašnjega daha

spram dvorana heliktitnog očekivanja.

Ona mrva prkosne ljubavi preostale za raspuštenim kišama,

to sitno tankoćutno, lancem vezano za trošni svijet,

zakriljuje plohu loma kao crnica na vapnencu.

Ondje ugniježđena zatrepere sva zamijećena bića našeg vremena,

svilenkastim tu se korijenjem usidrimo, lampirido moja,

još neutješno živi ili tijelom već prepušteni putovanju.

Ovdje pomislit ćeš možda da se šalim,

zlunebilo da te psujem, oglasim li da me snaže

obrtni mizdraci plinomara u vesperilnom henismanu

dohranjući me tluradošću gline u bravuri

za prezrelost svekolikog dohvatnog mi humusa;

opismeni me umni pajac provjetrivši mi uši;

čak učinit će ti se možda i da te zezam,

zlunebilo da te vrijeđam, naglasim li da me vlaži

kad o Muji sva čaršija bruji (jer je majka Muju šišala na struju)

prihranjući me gorljivošću sline na frizuri

za nezrelost svekolikog dohvatnog mi humusa;

osjemeni se šumni tajac naćulivši mi dušu.

Što to cijenim u tundri planinskoj?

Zar je važno tko što tudijer cijeni

kad granitno mjeri se na grame

gdje se gutne kilotone vapna?

Da se šalim bilo bi to glasno,

da te zezam već bi bilo kasno

što za mene, što za naše mlado

nevoljno da ide s blijedim stadom

niti slijepim, nit' krijepljenim sviješću,

procijepljenim prijetvornošću mliječnom

(nego što bi, krečem poništeno,

doli čelom u sipar udrilo?):

pjenišnike izišle pod krivulj,

sirištare nekrštene burom,

javore u lovornom kanjonu,

vlat kraj tornja umornog za lišaj

(bilo sročno, bilo skočno… tek da nije

tijesto skepse,

bijes do sepse ili

polivinil naplavljen u prijesnost);

i tebe za ogledalo, lampirido moja,

da ne trošimo na osami toliko struje

ne bismo li pogasili ovaj vesperilni šval

dok nam je plama pod kumulonimbusom.

_________________________________________________________________________________

* Dijelovi teksta u kurzivu namjerno se, mimo ustaljenog običaja, ovdje ne opremaju citatnim navodima. Umjesto toga se i vjerni i nevjerni upućuju po osobne sudove na međumrežne izvore.

** Od četvrte do šeste strofe misli je nakratko bila naselila Hasanaginica.

*** Kalkomelanosol (crnica na vapnencu) – tlo koje nastaje na tvrdim vapnencima (nastalim taloženjem ostataka davno izumrlih morskih organizama), s visokim udjelom karbonata podložnih otapanju u vodi uz ispiranje u krško podzemlje, dok se mali udio netopivog i neispranog mineralnog ostatka, zajedno s mrtvom organskom tvari (porijeklom od lišajeva, mahovina i/ili stablašica koji se ovdje postupno naseljavaju), vrlo sporo razvija u plitki solum obilježen akumulacijom humusa, najčešće u području pretplaninskih šuma i planinskih travnjaka gdje uklanjanje vegetacije lako dovodi do erozije tla vjetrom i kišnim kapima.