Ivica Kesić | Uzalud

Svih pjesama mojih nadrasla si sfere

i probila obzirâ sve zvučne zidove,

ponos tvoj se ori iznad stratosfere

kao glas posljednjeg suca da me zove.

Stihove sad sitnim k'o maslačka sjeme,

u visine hladne k tebi nek' se vinu,

ako ne oplodiš nadanja im breme

mjesto žutog cvijeća požnjet ćeš tišinu.

Kad kraj dođe tvome bestežinskom stanju

i let se okonča u pustinji zbilje

besmisleno bit će svako pokajanje.

Uzalud ćeš riječi uvijat' u smilje

i lažnim osmijehom htjet' čežnju platiti,

zalud u pjesmama trag moj ćeš pratiti.