Ivan Petrić | Stotinu razloga za smijeh

Imaš li mi još štogod za reći?

Reci!

Ako nemaš,

šuti i makni se od mene.

Neodoljivo zračiš

i baš zato, ne mogu to podnijeti.

Svaka tvoja riječ 

ima neko skriveno značenje.

Neku… nepodnošljivu težinu

i znaš, to uopće nije ugodno, i boli.

Dosad,

u ovom kratkom vremenu

izrekla si stotinu, 

ma što stotinu, tisuću jebenih riječi

od kojih sam čuo, 

od kojih sam razumio

jedva dvadeset i dva posto.

Ponekad pitam se u čemu je stvar 

u čemu je kvaka, pitam se. Smiješno!

Zato molim te 

zašuti već jednom. Što si rekla, rekla si

i daj već jednom makni se 

iako neodoljivo zračiš

i baš zato ne mogu te podnijeti 

savjesti moja.

Možda kad bih ugasio svjetlo i na taj način 

riješio se svih onih bezličnih sjena... 

Da! Noć je. Oblaci kišni 

nadvili su se nad gradom.

Gradska rasvjeta 

svedena je na minimum minimuma.

Tama svuda. 

Tama poništava sve sjene i zrcalne odraze.

S njom stopljen, postat ću ništa.

Na kraju 

smijat ću se svim onim uzaludnim pokušajima

traženja smislenih odgovora 

na nikad postavljena pitanja.

Nestat ću u magli sjećanja 

kojih se neće imati tko sjećati.

Imaš li sada još štogod za reći?

Imaš li….