Ivan Meroveus | zlatno i crveno

očima otvoren u tobolcu kentaura odbačenost primiš za ruku kao sestru i čuvaš ju jače kad bilo tko pokaže naum otmice ovaj život ima dovoljno mjesta za mimoići sve i izdržati do kraja svojom stazom daleko od svih mapiranih ekumena uljudno je ne pljunuti tuđem putu! koga briga gdje je trava zelenija? i ćud ljudsku suspregnuti onu koja se dodvorava stereotipu i juriti ćud divlju nebrušenu, oštru, anđeosku cjelivat’ ju do djetinje igrom i ne stati nikada se ne preplašiti tuđeg glasa a sve do kamo nema smisla tamo gdje se svrha vremenom poput zmijske košuljice odbacuje kao totem mijene svima koji su s druge strane kaveza da, zaista ne želim! bol čine mi misli pripitomljene što ushićeno gledaju plavo do odmora tamom ne shvaćajući da zlatno i crveno rađanje i umiranje zajedno su jedno