Slava Rosandić | Raspašoj na Capriju

1

Iwan je tijekom svojih četrdesetak mediokritetskih godina provedenih u ruskoj bajkalskoj provinciji, anksiozno zamoren svojim vječitim cinizmom i zatrovan novinarskom rutinom - u sladunjavim i dokoličarskim trenucima nujno sanjario o tome da po cijenu bankrota posjeti zlaćani talijanski otok Capri.

Činilo mu se da će taj fatalni izlet biti prekretnica ama baš u svim segmentima bezlična mu životarenja. Čameći danomice u opskurnim interijerima dvaju sobičaka gdje je smještena redakcija lokalnoga lista „Tajga“, opsesivno se oboružavao živopisnim turističkim katalozima – a da bi ga po stoti put razoružavala sunčana, mada već i izlizana - trideset i druga stranica - na kojoj su se rasno kočoperile koloritom urešene vile urasle u ljubičaste i crvene bugenvilije.

„Capri! Eh, sunčani Capri!“

Činilo mu se da s lakoćom može nanjušiti onaj omamljujući profinjeni miris limuna i naranača u cvatu; zamisliti sebe kako u tamošnjim ljupkim vedutama (ponajprije tavernama) umjesto bljutave votke hedonistički u sebe taloži sladostrasni limončelo.

Lješkareći na ležaljci na malkac pljesnjivu drvenu trijemu (sretan plod istočnosibirskih draži) - snatrio bi opijen nadrealnom i zagonetnom ljepotom nedostižna Caprija…

Snujući otočku burnu prošlost, zamišljajući plemenitu dokolicu rimskih raspojasanih careva; to omiljeno okupljalište generacija i generacija političkih, filmskih, umjetničkih, kozmopolitskih i inih selebritija… cijeli mu taj mozaički kolorit bješe posve oprečan sa sumornim okolišem koji ga je bezdušno okruživao i okuživao…

Zelenocrnkasti predio zasićen mrklom crnogoricom i oporim isparavanjima obližnjega jezera – nimalo mu nisu bili inspirativni za pisanje reportaže o južnoj Europi (vražjeg li urednika!, baš ga je ugodno usosio!) – jer bi njegovo veličanstvo Sunce u taj zbijeni smrknuti kutak svirepa podneblja zavirilo vrlo rijetko, škrto i nepredvidivo; s ponekom mlitavom ugaslom zrakom – a da bi se začas opet sramežljivo i skoro pa kukavički sakrilo iza natmurenih oblaka - kao da je tom nebeskom lukavcu i mušičavcu užasno neugodno i neudobno obasjavati ionako polumrtav krajobraz.

2

Ali, ali…

kad su se Iwanu konačno poklopile horoskopske zvijezde – (a najvjerojatnije i smilovale jer je urednik odobrio nešto keša) - Iwan je sumanuto iščeprkao svoju tanku ušteđevinu skrivenu ispod daske u smočnici i - hvatajući rijetkoizravni let za Napulj - odjezdio u žuđeni predio svijeta…

… a od živopisna kaosa napuljskoga - do božanstvena Caprija, ehe!- samo je petnaestak minuta gospodske vožnje gliserom.

„Pa, kvragu, Napulj se mora vidjeti prije smrti!“, tješio se Iwan, umirujući savjest zbog iznenadna i nemala troška.

Doista, ali doista, fascinantnije pejzažne ljepote Iwan još nije vidio!!!

Nagledati ih se, nauživati, upiti, zadržati i pohraniti u svijesti za buduće beskrajne ruske zime… ma, milina…

Odlučio je provesti ta četiri blažena dana u posvemašnjoj (i doslovnoj) opijenosti, meditirajući po toplim terakota-stubama, pitoresknim konobama, antiknim kafićima, miomirisnim restorančićima, zamamnim klubovima…

Pa, zar nije Capri pojam za hedonizam, opuštenost, zadovoljstva i blagodati sunca, mora, raskoši i obilja?!

Samo treba poštenski zagrabiti nektar slasti – i opajati se njime!

Bude li dostojno iskoristio vrijeme lagode – bit će i vjernija novinska reportaža – čitatelji će je unedogled iščitavati nanovo i nanovo – a možda će tako ošamućeni zornošću i egzotičnošću teme zaiskati da osmisli i nastavke…

Takve su se slatke misli vrzmale Iwanu po glavi dok je ispijao sada već petu čašicu ukusna limončela kombinirajući ga (njegov izum) u idealan koktel s lokalnom votkom.

„Hm, malkac prigristi, malkac cugnuti, majušna šetnjica do hridina i panoramskih točaka – a onda opet runda zdrave mediteranske spize i naravno, kao desert limončelo i… zna se! koktelčić (o, bokalčić!) „pitke vedrine“; a potom slijedi posvemašnji raspašoj!

3

Ivan je čak u lucidnome tračku trezvenosti krajičkom svijesti osjetio da je pretjerao s neopreznom opuštenošću, da mu čak vazda blagoglagoljivi Talijani sa skepsom virkaju u već desetu čašicu – i da je nekako naglo postao lakšim, poletnijim, bestežinskim, nezemaljski sretnim… ali i … zaboga, pokradenim!!!

Prenaglih kretnji i maglovita vida bjesomučno se počeo okretati oko sebe, prevrtati stvari, pipati uokolo panično tražeći torbicu s dokumentima i novcem. Bio je tu ruksak, jakna, vrećica s voćem, šilterica ali… ali… najvažnijega nije bilo.

Načas se ponadao da je možda u učestalim odlascima u toalet zaboravio torbicu na kukici na vratima – ali, provjerivši i tu bezuspješnu varijantu – mogao je razočaran samo konstatirati: „Pokraden sam, dorogaja mama; zar je moguće biti pokraden u sunčanome raju?!“

Nevjerica, osupnutost, očaj i panika ali i duboko razočaranje namah preobraziše, satrše cjelokupni dojam savršenstva koji je do maločas bujao.

„Što li ću sada?“

U tuđini, sa šepavim (natucajućim) talijanskim; prepušten svojoj nesnalažljivosti, ogoljen bez eura, osakaćena identiteta bez dokumenata i mobitela? Jače od razočarenja krađom boljelo ga je njegovo naivno prepuštanje i vjera u poštenje ljudi.

„I sâm sam itekako kriv“, predbacivao si je svoju raspojasanost i neumjerenost u bančenju.

S vidnom nelagodom obratio se nasumičnim promatračima bezizlazne nevolje koji su, primijetivši kaotičnu mu smušenost, radoznalo buljili i međusobno komentirali razbludnoga Rusa; sve dok jedan od znatiželjnika nije prozborio: „Što slučilos s teboj?“

Ah, divno li je čuti domaći jezik u ovako nezavidnoj situaciji! Kako milo i mekano, ljupko i mazno odzvanja u ušima ljubljeni materinski.

Konverzacija je sada poprimila impulzivan, frenetički naboj; jadao se poluplačnim tonom novostečenome zemljaku - očekujući hitro razrješenje nemile mu boljke.

U idućim replikama novi poznanik - nekadašnji disident iz majčice Rusije, otvorio je svoje domoljubno srce i poduljim putem do policijske postaje Iwanu ispričao sočnu obiteljsku sagu a čije su zavrzlame sezale maltene do 19. stoljeća.

4

Iwan je povremeno se spotičući na neravno uglancanoj kaldrmi (koliko li je ljudi koracalo po tisućljetnoj taraci?) trčkarao za svojim nenadanim naturaliziranim Talijanom čudesno poslanim spasiteljem („ot samogo Boga“) i stopostotno bje uvjeren da će se stvar riješiti na najbolji mogući način.

Doista, karabinjeri su uskoro na pohabani („mahagoni?“ grunta Iwan) pult tutnuli prašnjavu torbicu s dokumentima i mobitelom koja je pronađena u „prekrasnome grmu bugenvilije“ i koju je nemilice odbacio kradljivac ali naravno – bez novca.

Novopečeni ga je prijatelj kao poslovično široka ruska duša („kak stepaja“) ugostio u svome pjerekrasnome domu i nadalje mu poslužio kao živopisni vodič diljem otoka.

Na Iwanovu odlasku jedva jedvice susprezali su suze – jer pravi ruski muži ne plaču kakti babuške.

Bez obzira na hapy end Iwanove anegdote – tom bjelosvjetskom putniku/patniku nisu promaknula iz Krilovljevih basana zanavijeke utuvljena krucijalna „naravoučenija“:

pod a) i najsunčanija podneblja kriju sjenovita mjesta; pod b) nikad, ali nikad ne miješaj gorko i ljuto (limončelo i votku); pod c) ako obilato piješ - svom svojom težinom prilegni na torbicu!

Istovremeno dok je Iwan jezdio nebeskim plavetnilom natrag k majčici Rusiji preko sestrinske mu šarolike Croatie; njegov zemljak – „dobročinitelj“ na Capriju upravo je po peti put povukao zvonce ponad vrata i time obznanio (i auditorij gestom čulno obeznanio) da sve nazočne opet časti novom rundom; jer novac mu je, eto, doslovno „pao“ s neba.

Hm, tko zna je li ikada Iwanu lješkareći na memljivome trijemu – tijekom bezbrojnih pomno evocirajućih časaka s Caprija ijednom zaiskrilo na što su utrošeni njegovi otuđeni euri.

Da je kojim slučajem i povezao konce neriješene mu enigme – možda bi zagonetnim smiješkom prešutno odobrio luckastu „transakciju“.