Ivan Luketić | Oslobođeni svakog smisla

Povijest putova ekstaze

Krije mnoge tajne.

Slijedimo vriskove

Koji dopiru s onostranog.

 

Zapanjuje

Giocondin osmijeh

Nas koji tumaramo

U transu.

 

Stvarnost ne susrećemo

Onakvu kakva je,

Misli ne izlaze

Iz sebe same,

Ostaju onkraj

Naših duša.

 

Hvala ti Nut

tvoje tijelo je nebo,

A glazba noću

Neonska arabeska.

 

Hvala ti za mišljenje,

Svijest, vječne ideale

Predstavu i svjetlo.

 

Želim bezbrižnost boginje

I snagu uma genija

Ancestralnih svjetova.

 

Ali danas

U ovom nacerenom svijetu

mramornih suza

Očaj i napuštenost

Dalekih pustinja

Tjera u ludilo.

 

U smrti koja bježi,

U smrti eteričnoj,

Sami sebi nedostajemo.

 

Oslobođeni svakog smisla

Za vječnost.

I grimiznih nijansi što

Razaraju gradove snova.

 

Dok vrtlozi esencije

Vibriraju,

Zazivamo darove,

Prizivamo svjetlo

u mahnitoj ekstazi

Mi,

glasovi ujedinjenih tijela:

 

,,Vrijeme mora jednom stati.”

 

***

Uzdiže se potonuli grad.

Neki gledaju valove u tišini.