- Molim vas dvije karte za predstavu, ali da bude u loži, točno prema pozornici i to prva dva mjesta, kaže moja prijateljica Marica blagajnici u kazalištu.
- Da, da, gospođo Marice, za vas sam ja to već ostavila. Znam ja što vi volite, odgovara blagajnica.
Predstava je bila odlična. Na putu od kazališta do kuće, a to je skoro 15 minuta hodanja, Marica je mužu Pašku pričala svoje doživljaje o predstavi. Paško je klimao glavom u znak odobravanja. Tako je bilo uvijek, nakon predstave, nakon odgledanog filma i nakon pročitane knjige.
Puno Marica voli tu umjetnost, prvu, drugu,treću, a pogotovo sedmu. Kaže da sve tako živo doživljava, da joj se čini da će nekoga iz knjige ili film susresti na ulici.
Nije se nikad usudila sama okušati u glumi. Nije imala hrabrosti, a u malom gradu gdje živi ne nudi se amaterima baš previše. Sjećam se kako mi je davno pričala da je u osnovnoj školi glumila u nekoj predstavi povodom rođendana druga Tita. Tu i tamo Marica zna napisati po koju priču i poslati u e-časopis.
Ali, nedavno je na internetu pročitala kako će u njezinom gradu biti glumačka radionica. Radionicu će voditi pravi glumci, Srna i Tigar. Nije to neka šala!
Počela je puno o tome razmišljati, voljela bi ići, ali opet joj se to činilo nekako glupo. Uhvatio bi je strah. Što ako joj se tamo budu smijali? Pomislila je kako ću joj kad dođe tamo možda reći: gospođo Marice, ne primamo +60. Zbog tog straha propustila je cijeli prvi mjesec.
Ali, neka kažu! Sad je odlučila i gotovo! Valjda s godinama dođe i ta hrabrost. Godine donose slobodu. Mnoge stvari u životu Marica je odrađivala zbog osjećaja dužnosti. Sad više nema razloga za to. Sad jednostavno ide i uživa. Za svoju namjeru rekla je svom Pašku. Ipak je neće biti četiri sata u kući (toliko traje radionica) i to svaki utorak pa je red da Paško zna gdje mu je „glumica“. Meni je rekla tek kasnije.
I tako se Marica jedan utorak uputila u Poison kuću (tamo se to odigrava) u čvrstoj namjeri da postane glumica. Na samom ulazu susretne voditeljicu Srnu.
Dobar dan, mogu li malo pogledati vašu radionicu? - upita Marica.
Srna je blago i sa smiješkom rekla da naravno da može. Nije Marica osjetila da je čudno gleda s upitnikom iznad glave, a to je za hrabrost bilo važno.
Ušuljala se u dvoranu, uvukla u fotelju i stala promatrati. Pogledavala je sudionike radionice i vidjela da su mahom mladi ljudi. To joj se svidjelo. Srna je nešto pričala o tome u kom pravcu bi trebala ići radionica, a onda se javio Tigar.
Tko ima tekst?! Tko želi raditi?! – zagrmio je Tigar i prozvao jednu curu da dođe na pozornicu.
Marica se još više uvukla u fotelju. Cura je izišla, jedva da je usta otvorila, a Tigar je sasuo na nju paljbu o tome kako se drži, kako se ništa ne čuje, kako se kreće ili ne kreće, kako je ovakva i onakva...
Iako je Tigrova rika Marici parala uši, nešto joj je govorilo kako sve to itekako ima smisla i da baš tako treba biti. Na kraju, nije Tigar bilo tko! On je glumac! I to dobar glumac! Uz to, Tigar je Maričin brat - bodulac. Ne može to kod bodulaca labavo! Kažu u onoj pjesmi ; je da jesu malo grezi, al su dobre čudi. E, takav je i naš Tigar. A, Srna, Srna je divna, mila, nježna i vrlo lijepa.
Odlučila je Marica ostati u ekipi i pohađati radionicu. Tu večer kad je krenula kući bilo je prilično hladno. Vjetar joj je hladio užarene obraze, ali Marica je bila zadovoljna svojom odlukom i puna dojmova. Opet je Paško morao slušati njezin monolog, kako je bilo dobro, što se sve radi, tko je sve bio ...
Ujutro je odmah sjela za kompjuter i počela tražiti tekst na kojem će učiti glumu.
Na sljedeću radionicu došla je s pripremljenim tekstom. I naravno, na prvoj probi jedva da je i dvije rečenice izgovorila, a Tigar je počeo grmjeti kako ništa ne valja. Čitala se rečenica po rečenica i svaka je bila mala škola. Na svakoj su radili kao na Krležinoj drami.
Sa svim polaznicima je bilo isto. Učili su jedan od drugoga. Upijali kao spužva i nekako što je radionica išla dalje sve su se više zbližavali. Marici su svi ti mladi ljudi postali prijatelji. Bio je to pravi timski rad. Svakim novim satom u glumi su bili sve bolji: Roza, Ana, Nika, Noa, Kiki, Ogi, Tijana, Marta, Andrea, Mirjana, Sineva, Nikolina, Ljubica, Danijela, Valentina – prava glumačka amaterska družina, kao iz kazališne predstave Kauboji.
Rusija je napala Ukrajinu. Uh, taj nesretni rat! Suosjećamo s Ukrajinskim narodom. I sami smo, nažalost, sve nedavno prošli. Oživjele su nam uspomene na te grozne dane. Cijela Maričina glumačka ekipa slaže se da moraju nešto, s glumačke strane, napraviti. Poslati Ukrajini poruku podrške. Srna ima ideju, a Ana je snimateljica. Na gitari ih prati Saša. Napravili su film Ruke. Šestominutni film, toliko pun emocija da se skoro topi filmska traka. Isprepleli su ruke i srca i poslali ih u Ukrajinu. U tom malom filmskom ostvarenju svi su za glumu zaslužili Oskara.
Nakon pretpremijere filma, nastavilo se druženje uz piće do kasnih večernjih sati. Završio je prvi dio glumačke radionice.
Tu noć Marica je sanjala čudan san. Bila je na premijeri predstave Gospođa ministarka i to u Beču. Kazalište veliko, zlatno i ispunjeno do posljednjeg mjesta. Marica glumi Stanojku, prijateljicu ministarke Živke.
Ministarka Živka: De si bre Stanojka, leba ti, od kad se nismo videle?!
Stanojka: Evo me Živka moja, malo da i ja kod tebe navratim, sad kad će da postaneš ministarka. Da ti moja Živka udelim nekoliko saveta, kakva treba da budeš ko ministarka. Ne treba ništa da radiš dete, samo da budeš lepa jer neće dugo da se zadržiš na tom mestu, pošto ti je muž šonjo i papučar pa će da ga brzo oteraju.
Redaju se smiješne scene, publika uživa, smije se do suza, a Marica sretna. Publika je na nogama, plješću i dozivaju Marice, Marice, Marice.
Kraj prvog čina.
Marica se trgne iz sna, a pored nje Paško kaže: Ajde Marice, digni se, sat ti je već odavno zvonio, zakasnit ćeš na posao!
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.