Milan Novak | Ivanka Blažević Kiš: MONTAŽNA PTICA (Litteris; Zagreb, 2021)

»potraga i bijeg«

46 pjesama sastavljenih u tri ciklusa. Zasigurno nije slučajno što se poglavlje u kojem se otkriva alter ego nalazi na početku zbirke. Na taj način autorica otklanja sumnje i odgovara na nagađanja jesu li pjesme autobiografski materijal ili ne. Sve su pjesme autobiografske. Čitatelj samo treba znati kako postoji više osoba.

Zbirka Montažna ptica prepuna je metafora, izraza s dvostrukim značenjem, neke pjesme su kao sendvič za dušu kad ne znaš što zapravo jedeš, ali sve je jako ukusno.

Ptica, let, krila, perje motivi su koji se arhetipski pojavljuju u pjesmama Ivanke Blažević Kiš. Uvijek sa sobom nose bit. Bilo da nešto važno donesu ili odnesu iz prostora. Prostori su vješto skriveni i istovremeno se preklapaju (tako da ih ptice mogu premostiti). Potraga i bijeg obično su isprepleteni. Ptice lete, mijenjaju oblike, ali sa sobom uvijek nose bijeg: »… snom obavijaju svoje metafizičko nebo. / Šalju mentalne poruke. /…« (Žene).

Ptice se pojavljuju prikriveno, ponekad samo kao asocijacija na galeba: » Ako mi dopustiš, čitat ću ti nebeske stihove / Livingstonove mame, / pa ćemo se, uz dim, vinuti. / Možda nas pronađe inspiracija. / Nasloni se na moja leđa bez granica. / Smotat ćemo se u metafizičku kuglu / i zagrliti irealno, / kao jedini put.«

Netko bi izabrao Brzo, brzo za onu koja karakterizira autoricu i svrstava je u antologije suvremene poezije. Ja odaberem pjesmu Između mene, koja govorim i mene, koja šutim. Jer, pjesma Brzo, brzo govori o odlasku, o bijegu. Ta pjesma predstavlja jaču struju od mnogih žila rijeke koje se u delti ulijevaju u istinu. Međutim, moja odabrana pjesma ujedinjuje. Predstavlja rijeku koja je već postala istina. Objedinjuje sve autoričine teme u jednu melodiju. Imam osjećaj da Ivanka Blažević Kiš u cijeloj zbirci, u svim pjesmama, upravo to pokušava postići, spajanje u jedinstvo.

Moju pozornost privuče Nebeska hipoteza. Pjesma u kojoj je ptica uhvaćena u prostoru između. Kad nije ni u jednoj ni drugoj projekciji. Slike se miješaju jedna s drugom, stvaraju se nerođeni oblici, nestvorena nebesa. Sve je pojednostavljeno u nekoliko znakova s tipkovnice: » … Razmak. // Točka. // Zarez. // Točka. Razmak. // Zarez. // Dvotočka. // Razmak. // Tri točke.« Ostatak teksta pjesme, međutim, kao da se raspao u prostoru između i tamo samo hipotetski postoji.

Zanimljivi su izrazi, neobičnosti koji oduševljavaju, lijepo zvuče kada su tako zajedno i sukreiraju potpuno drugačiji koncept, osjećaj. U pjesmi Kontekst – drugi obraz teksta (već je naslov takav) nalazimo: »Ne dopusti da sva tvoja prisutnost, / postane nečija slijepa točka!« I dalje: »Dobio si razbacane oči koje spajaju nemoguće.«

Zapisi Ivanke Blažević Kiš prepuni su sitnih detalja koji osvježavaju slike, ističu ih ili im daju potpuno novi kontekst. Najčešće se neobičnosti nadograđuju, pa poruke postaju sve skrivenije, tako se značenja odgonetavaju samo najustrajnijim čitateljima.

Svakako ne mogu reći da se radi o jednostavnoj poeziji. Iako bi zbog lakoće i prozračnosti tekstova čitatelj tako pomislio na prvi pogled. Ali samo na prvi pogled. To je zapravo jedna od karakteristika poezije Ivanke Blažević Kiš. Čista i bistra kao voda kroz koju se vidi do dna. Ali duboka je, opasno duboka.