Hvala, Darija, što si me u kišni Dan planete Zemlje i Noći knjige, za koje se rijetko tko već brine, pozvala da vidim kako se među stablima i cvijećem okupljaju rijetke žene. Da mirišu i zamirišu vrtom, da ponovo traže i opet nađu ljepotu i milost u pjesmi poetese ljubavi, sućuti i poruge- Vesne Parun, vječno nove i vječno stare kao proljeće. Zaborave je, a ona se opet vrati s kosom punom vjetra, s grlom punim boli i ptica rugalica. Probijaju se ženski glasovi kroz tutanj teških vlakova i škripavih tramvaja velegrada. Željezo protiv latica. Tko je želio čuti, čuo je i otišao s pričom duboko u sinapsama. Bila su u toj plavoj šumi i dva pjesnika. Dodala dah proze u malu vilovitu grupu. Jedan je fotografirao trenutak da postane priča, da ne odleti kao Vesnine ptice. Drugi je bio i pratnja svojoj pjesnikinji s očima koje pamte
Zagreb, 22.travnja 2022.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.