Igor Petrić | središnja točka izumiranja

u vrtlogu stvarnosti

sve je nekako prebrzo,

cirkularno,

nestvarno

i sve i svašta pitam se

gdje sam, s kim sam,

tko sam ljudi moji, ako dijete nisam

i jesu li me roditelji zaboraviti

ili su samo otišli bez pozdrava

možda su i oni poput drugih

razočarani, sami,

prestari za sve

i pitam se tako svašta

danima

što sam, gdje sam 

i je li kraj blizu,

bliže od ovoga sada

možda bih se i vratio na početak

prijatelji moji,

ali kako napustiti ovo ovdje, 

ovo sada

da je barem malo više volje, 

više vremena i snage 

i još kojeg usputnog života  

u redu je, razumijem 

kažem,

samo razmišljam 

i ne, ne pitam se više ništa

koliko li nas još istih takvih

i sličnih i različitih

ima, 

pitam se 

pitaš li se ikad

dok vrijeme prolazi 

u tišini