Željko Bilankov | Ona spava

Lebdim iznad njenog tijela,
nabori plahte
upijaju mirise kože.
I kao da ne diše
i kao da nestašna kosa, 
stihove piše.

 

Spuštam poljupce
i slušam,
ipak diše,

pa kažem sebi
ne budi je,
tiše, tiše.

 

Nek' spava,
pusti da sanja
pronađenu 

sreću.
Ne, ma ne,
buditi je neću.

 

Gledam,
osluškujem,
prislanjam srce,
osjećam,
mekano titra 
postelja cijela.

Znam,
to samo ona 

može,
dok spava da osjeti,
kakve se moje
misli množe.