Ivica Kesić | Stvaranje u pjesmi

Nikad ne osjetih oka tvoga plamen

pa u pjesmi svojoj tvoje lice stvaram,

upravo onakvu kakvu sam te snio,

u stihu i rimi, ja sebi dočaram.

Strofama ti žarim bijeli vrat i grudi

kad ih usne puste ostadoše žedne

i pretačem misli u najljepše rime

da mirisa bijele puti budu vrijedne.

Pramenje ti kose uplićem u verse,

jer ga prsti moji nikad ne dirnuše,

između redova naslutit ćeš riječi

što me duši tvojoj pred dvore vinuše.

Nad pjesmama mojim kroz koje mi strujiš

sada se skrušeno u tišini molim:

da mi te čuvaju nasmijanu, sretnu,

od sna zanesenu... baš kakvu te volim...