Ivica Kesić | Buđenje

 

Da li si noćas nemirna k’o srna

dok te lahor nosi bespućima snova

što se tiho gnijezde u kutu usana

i šapuću pjesmu usnuloj ti duši

u kojoj je krepost od zvijezda satkana?

Miluje li pramen nemirnih ti vlasi

golo rame što ga zraka sunca

ukrade od mraka i predade zori

da ga mrežom svojih pozlaćenih niti

u hram strasti za trenutak stvori?

Hoće li ti rana rumen praskozorja

obasjat’ dolinu međ’ jedrim grudima

pjevajuć’ im tiho uzvišenu odu

dok na ruke dižeš ustreptalo tijelo

a pogledom stremiš ka nebeskom svodu?

Možda jednom na krilima žudnje,

nošen vjetrom stihova bez srama,

umoran od leta nad snovima bludnim

sletim tiho u odaje tvoje

      pa radosti žedan iz sna te probudim.