Ivan Meroveus | Odijeljene stvarnosti

Razočaranje zaboli u jednom trenutku – kao nož je što rani ne odoli utisnut jezu prodorom svojim; u svijesti svakom kutku nakon hitrosti boli potekne slatkost umora, razlije se i moli padajuć dnu ponora. Neka što prije stigne okončanje krvi vida, da se duša smorena digne u vis, daleko od svoga stida. Pitam: Kome vapaje pitanja slati da odgovori budu melem ovom životu što se krati prignječen usuda kamenjem? … O, Tvorče, ja te ne poznajem!; što si u meni nego strah za sebe koji priznajem – skriven u sjeni razloga života koga ne saznajem. Tada – ti si ja sav od vrha prsta do vječne duše i dijeliš moju bol, prav da se mostovi nas ruše? Ipak ne, ti si tek jedan moj smrtni dio, kao i ja što sam vječna čestica u tebi, i zajedno mi smo svijet cio odijeljen od svijeta što ne bi.