Slava Rosandić | O ljudskoj nemoći i božjoj svemoći

                                                     (Davoru)

Sada – 

Upravo sada 

Prekrasni (mrtvi) čovječe

Uporno (gotovo mahnito) vršljaju po tvome mozgu – 

A mi – nemoćne životinje – 

Što da radimo?

Osim da PLAČEMO, jer znamo i (kako okrutno) znat ćemo

Da smo trunje što smeta u zjenici Boga.

Jednom ćeš i mene tako sladostrasno zabiti šakom u Zemlju

O, (svemoćni, premoćni) Bože 

i 

Zavapit ćeš dižući oči – 

Ka samome sebi,

Pomalo tužan, pomalo sretan - 

„O, ušutkao sam ovu

Uskovitlanu,

Rasplinutu, 

ljubopitljivu

SVJESNICU!“