Igor Petrić | Stanje svijesti

Stojim sam i razmišljam

kao biljka nepomičan

na prašnjavim poljima

obraslim nejasnim slikama

i korovom želja.

Stojim sam,

čekajući nova svitanja,

u društvu

davno izumrlih civilizacija.

One same,

poput mene smirene,

umotane u iluziju savjesti,

zaboravljene,

vremenom pregažene

na tim čudnovatim mjestima

raspada duhovnog svijeta,

očaja, bola, nemara.

Pokušavam gledati njihovim očima.

Oko mene pustoš,

Pokušavam slušati njihovim ušima

tonove skrivene u magli sjećanja.

Nema podražaja.

Stojim sam i razmišljam

poput ptice s krilima od kamena.

Pomislim 

odletio bih,

ali ne mogu.

…