Razgovor pripremio i vodio: Nikola Šimić Tonin
Jelena Kaić, rođena u Kninu 24.07.1988., magistar inženjer Agroekologije i majka dvogodišnjaka. Osnovnu i srednju školu (jezična gimnazija) završila u Kninu. 2011. godine upisala dodiplomski studij Prehrambene tehnologije na Veleučilištu Marko Marulić u Kninu i stekla titulu Stručna prvostupnica inženjerka prehrambene tehnologije te dobila Dekanovo priznanje za najviši prosjek ocjena u svojoj generaciji. Potom, 2013. diplomirala na Agronomskom fakultetu u Zagrebu, studij Agroekologija smjer Mikrobna biotehnologija u poljoprivredi s najvećom pohvalom (summa cum laude).
Nakon
završenog studija i višemjesečne neuspjele potrage za poslom u struci, odlazi i
stvara karijeru van Hrvatske. Njena destinacija bila je zapadna Afrika, država
Ghana. Svoju karijeru započinje 2015. godine radeći kao menadžer za razvoj
posla i biznis konzalting na području zapadne Afrike na projektima u solarnoj
energiji i asistirajući tvrtkama koje se žele etablirati na tom tržištu. U
Hrvatsku se vraća 2018. godine i radi na povezivanju Hrvatske i zapadne Afrike
u smislu plasiranja proizvoda i usluga te promjene percepcije prema tom
tržištu.
Ima li nešto što nije rečeno u uvodu a rado bi ste da se kaže?
Oduvijek
su me privlačila egzotična mjesta i avanture, a nakon filma o Dian Fossey,
Afrika je bila «must see». Prvi odlazak u Afriku 2008. godine zbio se iz puke
znatiželje i to zahvaljujući mom suprugu. Taj boravak je trajao 7 mjeseci. Naš
drugi odlazak 2014. godine zbio se iz potrebe, potrajao 4 godine i pokazao se
kao jedna od najboljih odluka u životu. Tamo se rodio i naš sin.
Kada čitam Vaš biografski prikaz, rijetko uspješne
žene, majke, supruge… i razmišljam o odlascima mladih, nameće mi se ona
narodna: „Nije svako zlo za zlo.“
Upravo
tako, u mom slučaju je zlo bilo za dobro. Mislim da nema ništa loše u tome da
kao mladi budemo sanjari, hrabri i odvažni te upustimo se u neke nove izazove
koji se zbivaju van granica naše zemlje. Lijepo je i kada se ti snovi ostvare i
vratimo se, jer, vjerujte, naša zemlja, jedna je od najljepših na svijetu.
Unatoč svemu, teško je ne istaknuti i problematiku koja nas tjera van, ponekad
vise iz potrebe nego same želje, no moramo to promatrati kao nešto dobro. Ono
sto možemo učiniti je biti dio društva koje stvara promjene na bolje i boriti
se. Život je pun izazova i to je ono što nas pokreće.
Što je prevagnulo za otisnuti se u „bijeli svijet“, u
„crnu Afriku“?
U
isto vrijeme razočarenje u naš sustav i politiku te znatiželja i stalno
traganje za novim i drugačijim. Čak i crna Afrika se činila svjetlija od svega
u tom trenutku.
Toliko je toga čarobnoga, nestvarnoga, suprotnoga od
svega znanoga nam i na sam spomen Afrike. Što vi nosite trajnim iz Afrike?
-Osim
svog sina, koji se rodio upravo tamo, nasmijana lica i bogatstvo
nematerijalnog. Stalni podsjetnik kako je život upravo sada i uspomene vrijedne
zlata.
Koliko Vam je Afrika prirasla srcu?
Rekla
bih beskonačno. Kada doživiš Afriku, ne možeš je se riješiti, postaje dio
tebe.
Sigurno imate anegdota, neobičnosti iz Afrike?
-Ima
ih zaista dosta. Kako me posao vodio posvuda, od Ghane, Toga, Obale Bjelokosti,
Burkine Faso, Benina, Nigerije pa sve do Moroka, Senegala i Gambije, imala sam
štošta za doživjeti. Jedne prilike putujući na sjever Ghane, auto se pokvario i
morali smo dalje nastaviti sa lokalnim prijevozom tzv. tro-tro-om, kombi za 6
osoba u kojem se inače vozi 15 osoba, koja životinja, najčešće koza i razni
tereta poput velikih vreća punih yamma. Tako sam bila i prva bijela žena i to u
hlačama u selu u kojem smo radili na projektu solarne farme, gdje su mi žene
dirale kosu i ruke, čudom se čudeći. Moram spomenuti i ostajanje u sred noći na
putu u glavni grad Gambije i to na području gdje se zbivaju česte pljačke, opet
zbog auta i vozača, no ovaj put nije bio kvar već nedostatak goriva, a
benzinske crpke nije bilo sljedećih nekoliko stotina kilometara.
Kako ste se navikli na život-ritam Afrike?
-Prvih
dva mjeseca je proces prilagodbe probave na mirise, hranu i način življenja.
Zatim dolazi faza stagnacije tj. čuđenja te potom prave prilagodbe na ljude,
jer su ti na početku svi isti, i pokušavaš nastaviti sličnim načinom života
koji si živio u Europi, no sa jako puno kompromisa. Bio je to ipak dinamičan
život, što poslovno, susrećući se sa mnogim državnim dužnosnicima, posjećujući
razne konferencije, a isto tako susrećući obične ljude u svojim skromnim
prilikama. No ono što je bitno, bilo je to svakodnevno divljenje toj
različitosti. Visoka temperatura i vlaga tjera te stalno u klimatizirani
prostor, pijesak u zraku koji na par mjeseci dolazi iz Sahare, tzv. harmattan
zadaje ti poteškoće u disanju, no na sve se čovjek navikne, zar ne?! Tako ti i
taj ritam Afrike postane normalan i uđe pod kožu.
Na hranu?
-Uh
da, hrana. Banku, fufu, jolof riža, kelewele…Osobno sam hrabra probati sve i
svašta. Tako sam jela gulaš od zmije, pečenog krokodila te glodavca koji
podsjeća na štakora. Vole jako ljutu i začinjenu hranu. Papričica habanero je
kao kod nas vegeta, u svemu je ima. Najčešće se jede riba, piletina, jaretina,
svinjetina jako rijetko. Od povrća tu su rajčice, luk, avokado, yam i cassava.
A voća ima u izobilju, od ananasa, papaje, manga, lubenice, banana, ma svega i
to jako jeftino. Hrana je lako dostupna i nije skupa. Lokalna. Ovi, njima
egzotičniji, europski proizvodi su teško dostupni i jako skupi. Nije mi baš
bilo do trešanja i mandarina. ☺
Mentalitet?
Drugačiji,
no ne u potpunosti. Ono što me je zaista iznenadilo je normalnost kašnjenja, u
smislu da je na sve sasvim normalno kasniti, pa ponekad i sat vremena. Valjda
je uzrok tome način života koji i nije baš tako užurban kao kod nas. Dosta
ljudi živi i radi na ulici, jer tu je promet i zbivanja, a oni u ruralnim
dijelovima žive zaista bez puno pritiska urbanizma po svojim običajima i
pravilima. Rekla bih da su često zadovoljni minimumom pa i ne čudi da se stvari
sporije odvijaju. Biti poglavica ili kralj je prestiž koji se jako poštuje,
muškarci se brinu o ugledu obitelji, a žene su uglavnom u ulozi domaćica koje
nerijetko ne znaju engleski jezik koji je službeni npr. u Ghani. Emancipacija
žena se počinje zbivati ponajviše u glavnim gradovima i kroz razne strane projekte
gdje se potiče razvoj malih poduzeća i obrta. Utjecaj crkve je vidljiv na
svakom koraku, a nedjelja je poseban dan kada se pjeva i pleše, tj. slavi Boga.
Za taj poseban dan oblače se svečane raznobojne nošnje i nosi se hrana da bi se
cijeli dan družilo, veselilo i razglabalo o svakojakim temama. Dakle, tu nismo
puno drugačiji. Tu su i druge religije, popust muslimana kojih u Ghani ima 30%.
Utjecaj zapada donio je puno dobrih stvari, poput tehnologije i poslovnih
prilika no ima tu i nešto sto još uvijek začuđuje. Naime, žene se jako trude
izgledati što svjetlije puti pa tako izbjeljuju kožu i nose perike, misleći da
je to privlačnije od njihove prirodne ljepota koja je zadivljujuća. No, to je
valjda trend koji je i kod nas prisutan, gdje se trudimo što više izgoriti na
suncu. Ironično. Ono najbitnije što ih razlikuje od nas je pozitivna energija
prisutna stalno. Unatoč očitom zaostajanju za svijetom, oni su ponosni i
nasmijani, ritmični i raspjevani. Lako vas ponese ta pozitiva. Poslušajte malo
nigerijskog glazbenika Fela Kuti i bit će vam jasno.
Što su sve predrasude a što istina o Africi?
Predrasuda
broj jedan je razmišljanje da je to gladni, siromašni kontinent sa neukim
ljudima koji žive u kolibama. To je kontinent sa 55 država, kulturološki raznolik
i bogat, budući vodeći poslovni i ljudski resurs, prepun poslovnih prilika,
prirodnih resursa, turističkih te povijesnih destinacija. Raznolik u svakom
smislu, od jezika, etničkih skupina, sa jako siromašnim ali i jako bogatim
stanovništvom. Ghana, kao jedna od najbrže rastućih ekonomija na svijetu,
zasigurno mijenja krivu predodžbu. Sigurno niste znali da mjesečni najam stana
koji je u rangu sa europskim košta minimalno $3000, a plaća se na period od
jedne do dvije godine. Kako si jedan prosječni Afrikanac sa plaćom od $100 može
takvo nešto priuštiti, nikako. To je rezervirano za bogate Afrikance i bijelce
koji dolje rade pa im tvrtke plaćaju smještaj. Tako nije luksuz imati vozača,
spremačicu, pa i dvije, dadilju i svo osoblje koje ti treba i ne treba. Istina
je također da ima dosta korupcije što na žalost usporava razvoj, ali i to se
mijenja, i svijet to prepoznaje. Afrika je kolijevka čovječanstava, a vrlo
moguće i budućnost sa trenutno najmnogoljudnijom mladom populacijom na
svijetu.
Kako bi ste opisali jedan dan običnog Afrikanca?
Ukoliko
imaju sreću pa rade, ustajanje jako rano, oko 5 ujutro, budući da za odlazak na
posao često moraju promijeniti 3-4 prijevozna sredstava. Zatim doručak, koji je
gotovo isti kao ručak, kaloričan i zasitan. Što se tiče radne etike, nije
idealno, ide na bolje. Mene je to osobno frustriralo do trenutka kada sam
shvatila da je to jednostavno tako. Nakon posla se opuštaju uz pjesmu i ples sa
svojim mnogobrojnim članovima obitelji.
Kako oni gledaju na nas, jesu li prilagodljivi, skloni
prihvaćanju novoga?
Ponekad
mi se činilo da nas gledaju kao na neku superiorniju rasu, valjda prošlost još
uvijek proganja, no ima tu i diskriminacije, svega se osjeti, što i nije za
čuditi. Moram priznati da sam se iznenadila koliko su prilagodljivi i skloni
prihvaćanju novoga, puno više od nas. Otvoreni su za nova učenja i
suradnju.
Jeste imali kakve susrete s divljim životinjama, to je
strah koji svakoga nas obuzima na spomen Afrike?
Naravno,
no ništa tako opasno kako mi zamišljamo. Neka vrsta majmuna živi pored ceste i
možeš stati i hraniti ih, jako su miroljubivi. Zmije poput zelene mambe i
pitona živjele su u neposrednoj blizini predgrađa i ponekad bi dolutale. Takva
jedna jeziva situacija bila je u kući naših prijatelja kada se zelena mamba
popela na krov i na sreću je, kako došla tako i otišla. Na safariju sam
imala bliski susret sa slonovima, no to je zaista bilo ugodno druženje uz
ponekog komarca koji na svu sreću nije bio malaričar.
Recite nam nešto o Vašem novome poslu.
Ni
u naj luđim snovima nisam tako nešto očekivala. Kako volim putovanja i izazove
ovo je za mene bilo ostvarenje snova. Sasvim nešto novo i drugačije za mene.
Puno učenja, shvaćanja, upoznavanja poslovnog svijeta koji je za mene bio
nepoznanica. Od želje za radom u znanosti poput nekog laboratorijskog miša do
realizacije rada u menadžmentu i održivom razvoju. Rekla bih, pa i to je za
mene. Kako bih inače posjetila više od 30 zemalja diljem svijeta i upoznala
ljude raznih profila, rasa i boja, vjerojatno nikako. Od 2015. godine, tvrtka
za koju sam počela raditi razvila se u tri do sada postojeće, a kako sam sada u
Hrvatskoj, cilj mi je otvoriti podružnicu i povezati ta dva tržišta. WIP…(work
in process)….a sada nam je i COVID nastupio…
Ima li nešto što Vas nisam pitao a rado bi ste
odgovorili na to?
Da li žalim i za čim? ☺ Ni pod razno! To je Afrika, u isto vrijeme oskudna i velikodušna. Dužnik sam joj.
|
Na putu u Ghani |
||
|
|
||
Mole, naconalni park u Ghani |
Sastanak sa chief-om |
![]() |
Žene iz sela Zini u Ghani |
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.