Klizim u dan, u prvi bijeli dan
Dugo u noć, u zimsku gluhu noć
s ovom tugom koju žuljem tkam.
moja mati bijelo platno tka.
Moj umorni um i klonulo moje srce
Njen pognuti lik i prosijede njene kose
odavna su već smrvljeni borbama.
odavna je već zališe suzama.
Dah lokomotive miluje svo moje stradanje...
Trak lampe s prozora pružen je čitavim dvorištem
s prozora me zove magla
po snijegu što vani pada
u bjelinu bez kraja, u bjelinu bez kraja...
u tišini bez kraja, u tišini bez kraja:
nikoga nigdje... trudi... uzalud...
Anđeli s neba, nježnim rukama,
zaspali svi su anđeli... sad konac...
spuštaju smrzle zvjezdice na zemlju
pazeć da ne bi zlato moje probudili.
je li se... srsi... zlato moje probudilo?
Dugo u noć, u zimsku bijelu noć
Klizim u dan... moj zadnji, bijeli dan
moja mati bijelo platno tka.
s ovim šumom koji tka mi um...
O, majko žalosna! kaži, što to sja
o, sine medeni... mir je to što sja
u tvojim očima
u mojim očima...
dugo u noć, u zimsku bijelu noć?
spaaavaj... šum... noć... um klizi mi u
(Franciska Poppins) (Dragutin Tadijanović;
Dugo u noć, u zimsku bijelu noć, 1931.)
_______________________________________________________________
* Prilog „Bijelom platnu“ (Kvaka; 3.10.2020.)
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.