Tigar i ocelot s obiteljima
za stolom Colegio Fonesca de la Universidad Salamanca.
Dobivaju sve a ne traže ništa.
Srpanj otkriva sjene putova s kojih dolaze.
Ne oklijevaju ih prijeći sa štitom knjiga
kao zaljubljeni parovi doviknuti:
Nismo napravili posao
ako ga ne otvorimo ljubavi.
Nečujnim korakom u razgovor ulazi sv. Ivan od Križa
kao sunce koje se saginje preko luka trijema.
Ne znam što nam se bolje može dogoditi
od razgovora na jeziku poezije
dok pijemo crno vino boje noći u Salamanci.
Naš kruh je kao papir
samo nam je naučiti umijesiti riječ
po uzoru njegove bjeline.
Stolnjak boje ljiljana
krila su anđela koji prate
sve što činimo i govorimo.
Vjetrovi Anda i Velebita naši su glasovi
ptičja cika u tišinama
kada za tren nestanu
jave se sunčane trube
iz tajnih podruma svemira.
Još uvijek tigar i ocelot ne napuštaju
zaboravljeni raj.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.