Darija Žilić | Odgode

Već sam pisala o odgodama koje su kao jagode, pagode... Ali to je vječna tema. Odgoditi nešto je kao produžiti agoniju, sitno mučenje bića koje je dobilo i škare i nit, ali se boji označiti početak ili kraj utrke ili provale osjećaja ili bilo čega. Odgoda je obla kao plod okrugle voćke, kao neka lopta koja se samo kotrlja i kotrlja i onda nestaje iz vidokrugu bića koje se opustilo, bacilo pogled na drugu stranu, samo zatomilo reakciju. Odgoditi se mogu susreti, bol, suočenja. I ništa dobro to odgađanje ne donosi, samo prebacuje teret iz jednog u drugi dan, iz jedne u drugu godinu. I valovi se morski prepliću, dok se zaustavljeni pokreti žene primiču muškom tijelu. Odgoda je nemoguća kad su zadatosti sudbine tu. Jer već u filogenezi, u duhu, u snovitom biću, koje se predaje popodnevnom snatrenju, vide se ostaci i posljedice te iste odgode.