ta posljednja milost u tiranskom dvoru,
k'o navlaka meka što vrh noža blaži
utjehu je crnom rasipala koru.
Muklo kad je palo krvavo raspelo,
grcajući šutnju, izmicasmo plaču;
zvonila su zvona posljednje opijelo,
s patnika su jednog uklanjali draču.
Sve je bilo isto, mir već zemlji liježe
vrh pokrova mrka već je pala sjena;
u očaju grlim neka davna ljeta
i umjesto zbogom, šapćem doviđenja.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.