Prvo sam zavoljela drvo
dok su ispod zvečali
koraci iz cipela sa šuneglama
uživajući u igri metala
sa cestom izrondanih kanala.
Htjela sam nestati u njemu
poprimiti obličje grana
šuškati
lišćem pričati o ljepoti
svjetla iz pustoši mraka
u koju sam natjerana.
Zatim sam zavoljela rijeku
jer teče prema nečemu
neobična imena, kamena
ili sjene u igri riječi ljudi
kojih više nema.
Plovila sam u čamčiću od
novina veslajući granama
prve ljubavi
govorila si kako brodovi pustoš
odnose u novu prazninu donose
zbunjenim pogledom kažu
rijeka će te odnijeti u krak
nijeme zvijezde negdje na nebu
ili u nečijem umu pričuvati
ime broda i svjedoka brodoloma.
Da li sam još nešto ili nekoga
voljela kao drvo i rijeku
ne želim se sjećati
neka uspomene same teku
negdje pokraj mene
u svitanja...
u svitanja...
kada se čula oštre sa suzama
sve dok se sunce ne izdigne
kamen ne ugrije
bosiljak i vrijesak u međama
miris nebo ne učini lažljivim
kako je plavo oduvijek i zauvijek
zaboravim tugu u vjeđama
do sutona kada u tami...tami
tajnovitih izniklih sjenki
započnem isto zbrajanje ljubavi.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.