Davor Stipan | Fiat voluntas tua

Nisam uspio Gospodine. Nisam ju uspio privesti k Tebi. Ostao si prazan papir u njenoj duši. Ili ja u svojoj oholosti dopuštam sebi da oštricom Tvoje riječi krčim nepreglednu makiju pred njom. No zar me nisi namijenio za to? Znam, moram biti ponizniji i strpljiviji. Moram se snažnije uzdati u Tebe. Đavao je silan protivnik i ja ga ne mogu nadvladati. Ne mogu njegovu srditost i bezumno vrištanje utihnuti u njoj. Zašto mi nisi ulio više mudrosti i mekanije riječi u trenutcima potrebe? Zašto me nisi naučio kako ljubiti kao što Ti ljubiš? Ili možda jesi, možda cijelo vrijeme i u meni neshvatljivoj mjeri upravo Ti progovaraš kroz mene? Zli se opet preplašio Oče; opet je iskešen pred mene stao i obasuo me svojom ružnoćom. Ja nisam ustuknuo, nisam se predao, no nisam ga ni savladao. Strašno je obuzeo to predivno biće. Ponekad mi se činilo da joj kroz tetive struji. Netom joj okuje misli i ubije srce. I reci mi što ja tu mogu bez Tebe? Koja riječ bi trebala izaći iz mojih usta i ljubav iz cijelog mene pa da spali taj korov koji ju uništava. Isuviše je okupirao. Čak u tolikoj mjeri da u meni vidi zlo, u meni vidi zabludu i laž. No ja ju ne krivim. Jer to nije od nje. Ta mast gnusna koja ju ruši nije i ne može biti od njezine volje. Pucala je u prazno na dokovima usahlih godina za sobom i vrijeme je došlo. Ti ju spašavaš kao sve nas, no koprca se guja u njoj uporno i žilavo. Kakvu li samo prividnu sreću ona živi... kako samo tone najdublje kad misli da raste do neba. I da – raste, u antinebo, u maglovito predvorje crnoga kotla koji polako i sigurno ključa u njoj. No potakni ju, ne radi mene i mojih sebičnih želja, već radi nje i isključivo nje; da se raširi nad tom varkom otrovnom i da se Tvojih skuta dočepa dok ne bude prekasno.

Ja sam sva koplja polomio, a štitovi mi rastaljeni ostadoše na mrtvoj zemlji. Dopusti mi da kažem, iz očaja i ljubavi bez zadrške, da je na Tebi red. Ja odlazim, ja nestajem, iznebuha, kao što sam i došao. Ne jer bi htio, ta to je zadnje što mi duša snuje. Već jer moram, zbog svega što ona predstavlja za mene. I Tebi ju ostavljam, da ju ravnaš po samo sebi znanim načinima. Iako moje misli ni naslutiti ne mogu Tvoje planove i Tvoja znanja, ja si ipak dopuštam da Ti kažem koliko je ta ranjena srna podložna zavodniku paklenom. On joj se prikazuje sjajan, mami ju i sve livade cvjetne pred hodom njenim rasprostire. Ona klone, miriše ih i guta s neizrecivom ludošću. Ona sjaj i iskre pakosne prima u sebe olako. A plaši se mraka, zbog noći koju si Ti stvorio da bi ljudima mjeru odredio. Moja ruža je uvenula Gospodine, moja ljubav se predala dušmanu i vjerni uznik njegov je postala. A bila je i ona jednom, k'o što je meni uvijek bila – čista voda planinska kojom sam se škropio. Sasvim ginem u tišini noćne sobe. Sivi radijator me tješi mjesto nje. Iza prozora su sve buduće noći i nedočekana jutra. Iza prozora je sve što neću imati. Moja soba je jabuka; plastična jabuka o čije stijenke se odbijam predugo. Predugo snivam, još duže plačem i ništa mi više nije jasno. Kako je moguće da su toliki sretni zbog perifernih strasti i još perifernije ljubavi, a ja ginem u svojoj sobi? Gdje si sakrio pravednost? I jesam li uopće pozvan da se pozivam na nju? Ako sam u išta uvjeren, onda je to da mi jasno govoriš kako trebam stremiti Tebi. Tvojoj pravednosti. Čak i ako se ne slažem s njom, ja pristajem na nju. Vidim, eto, cijena je golema. Umirem smožden, ništavan u plastičnoj jabuci. Samo zato što je volim. Ona to ne zna. Naravno, misli da zna, smatra da su joj kompleksne strukture mojih emocija jasne i bjelodane. Možda i jesu, a možda i nisu. Možda sam ja krošnja koja ni u proljeće ne cvijeta. Oprosti mi na malodušnosti, Gospodine. Kako su turobne ove misli. Treba živjeti s njima. Treba živjeti s činjenicom da si loš, ogavan i prepreden. A nisi radio ništa drugo, već se davao (uz hrpu bezazlenih propusta) u potpunosti. A najgore je što će na tvoje mjesto doći netko drugi. Uvijek bolji. Spretniji. Jednom sam joj napisao pjesmu naslovljenu „Nemoj nikada biti tuđa“. I ja ti sada dušo u vjetru šuštim, niz obraz pjevam, da to i nećeš biti. Ti si moja i uvijek ćeš biti. Ti si moja i u najčvršćem zagrljaju neznanog. Ti si bila moja u nastanku sebe. Ti si gorski kristal kojeg sam samo ja pronašao. Toliko lijepa u svitanju, da ni zraka sunca što te obasjava nije ravna tvojoj toplini. Kao dijete, tako zaigrana, gotovo nevina i bistra. Često je mislila da ju gledam drugačije, no nisam nikad. Ona je najljepša pjesma mog života i najveće breme mojih tuga. I kao takvu ja sam je častio sobom više no što sam ikad častio sebe. Sve sam vidio u njoj...slast, majku i vrtoglavicu ljetnih sparina. Vidio sam i očaj, sebe polegnutog na dnu mora. Al' moje more je ona, pa ako sam na dnu i u dnu nje, ja se preporučujem tu ostati. Zbog te predanosti moja je obveza bila dovoditi u pitanje njezino zadovoljstvo ovim svijetom i svime što joj on nudi. Stoga sam je i odgurivao; najveće ushite njene ja bih pokopao. Zato da bi izrasla u ushitu Tebe; da bi s podsmijehom odmahnula svim opsjenama koje su je svakodnevno tumačile. I da bi ljubav napokon živjela. No nisam uspio Gospodine. Moja sjena više nije na njezinu pragu. A moje oči u grču tonu. Na Tebi je red. Ja sam pogriješio, od želja pustih ispustio ružu. Stoga ju brižno polijevaj, i neka negdje daleko zamiriše u meni neznanim zorama. Samo da po planu Tvojem bude. I da ono dijete u njoj svojim nezaboravnim osmijehom uzmogne sjati žrtvom Tvoje žrtve.