Leći ću potrbuške
dišući mladu zemlju,
a vi mi na tabane prospite sjeme.
Neka se začnu korijen i vlat
za skromno tapkanje u mjestu.
Tjeme mi želi mahovinu
za dan kad ga snađe snijeg,
i pregršt sijedih vlasi nebu nauznak.
Samo mi leđa pustite
da sama utiru put.
Čeka ih suhi jal kad im se presudi.
Ne dirajte ni rebra.
Njima ću cvjetati.
A ruke...
Neka se sjete.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.