I sve to u prošlosti. Bilo je davno.
Zamisli kak mirno životi tam teku –
Pomalo dosadno, al tiho i ravno.
Zima. Hladno. Turobni mrak.
U drvenoj kući čovjek na slami,
Leži i čeka božanski znak...
Nije se imalo izaći gdje vani.
Odjednom ustane, istrči iz kuće,
Bosih se nogu baci u šumu,
Drvo slomi, u dom ga dovuče,
I započne neku pogansku glumu.
Drvo okiti svijećama, hranom,
Pozove sve iz naselja ljude,
I veli: „Nije ništa sada po starom!
Sutra sve drukčije mora da bude.
Čovjek taj valjda sto posto budala,
Tko bi smislio još nešto tako?
Al ljudi su gladni veselja i šala,
Te lude ideje prihvaćaju lako.
Sad daj mi reci što tako smo sretni,
Što sjedimo s iglastim borom u stanu,
Da li smo stvarno promjena žedni?
Natoči i legni kraj mene na slamu.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.