Robert Tomšić | Moj Anto

Imam prijatelja
koji je bio u logoru.
Ne pričamo o tome.
On čezne za svojim
rodnim selom u Bosni.
Nije mi spomenuo
izgorjelu rodnu kući.
Često opisuje šumu,
u kojoj je njegov izvor.
Imao je i konje.
Anto vjeruje da su se oni „snašli“,
pobjegli duboko u šumu
i skrili se od takvih ljudi.
Zna da su tamo sretni,
ali njemu nedostaju.
Tada, umjesto riječi,
niz njegovo lice klizne suza.
Čista k’o Antina duša.