Daria Lisenko | Narav umjetnika

I opet si sam u istom lokalu,
Gdje misliš da znaš svakome lice,
Naručiš kave šalicu malu,
I gledaš kroz prozor u aute i ptice.

Zamotaš si duhan kroz dosadu čistu,
Lice napraviš asketsko, sjetno,
Kao da razmišljaš o Isusu Kristu,
Ili o smislu života kompletno.

Zagasiš opušak teško, polako,
Pogledaš ljude sve oko sebe,
Al pogled nijedan ne uhvatiš tako,
Shvatiš: nitko te ovdje ne jebe.

I džabe da dolaziš tu svaki dan,
Mlad, talentiran, umjetnik pravi,
Ostaneš ovdje neocijenjen, sam ‒
Ne gleda te nitko dok sjediš na kavi.

Mističan lik za stolom u kutu –
Ti bi to jako htio da jesi,
I gledaš u ljude svaku minutu,
Jesu l' već shvatili da ti si pjesnik.

Al izgleda danas sve je po starom,
Pepeljara puna, šalica prazna,
Vratit se nećeš, kuneš se mamom,
Postat ćeš slavan – to bit će im kazna.