Miroslav Pelikan | Obala

Ostajem sam na tihoj obali teško podnoseći jedva čujne zvuke, sklanjajući se od rijetkih radoznalaca koji hrane svoje ogavne duše tuđim nevoljama i glasovima o smrti iz daleka
Polako dišem, osjećajući toplinu podnevnog sunca, dobro je, mogu gledati u lijene valove što dopiru do mojih nožnih prstiju i nitko neće opaziti moj blagi osmijeh upućen moru, njegovoj moći i nitko me neće prekidati u bezglasnoj molitvi, a kako mu se dugo i bezuspješno molim cijelu vječnost, cijeli život

Buka izdaleka, odmičem, uklanjam se radoznaloj svjetini

Starac isprekidana koraka vuče se prema utočištu, prema prvoj praznoj rupi u stijenama iznad luke, to je dobro mjesto za promatranje, nitko me ne ometa, mogu gledati more sve do svoga konca