Miroslav Pelikan | Umor

Umoran sam ali i potaknut nataloženim mislima zbrke o tankoj vladarici

Što se zbiva sa mnom?

Tijelo mi je istrošeno no tlapnja traje u nedogled
Držim na okupu svoje prašne kosti, one škripe i dahću, hajde izdrži i mi ćemo dati svoje, istrpi

Da me vjerni kentauri opaze ne bi me prepoznali, ne,  to nisam ja, to je netko ostario prije vremena zagušen u vrtlozima vlastitih emocija, netko nepoznat, namjernik, tko zna kako se dočepao naših obala

Umor me tišti i tlači, prigiba me tlu, dok se snovi suprotstavljaju i odupiru, govoreći na uho umoru, pusti ga, ostavi ga na miru, prepusti ga nama
Umor se odmiče poput nepoželjna dima, briše svoj trag i nestaje

Ostajem iznova sam sa svojim izmorenim tijelom i snovima što neprestano brbljaju, smijući se neobuzdano