Sjedim na balkonu. Gledam Grad. Toliko mnogo razlike, toliko mnogo sličnosti. Mirišem maglu, odjeljujem se od tijela u lanenoj noćnoj košulji; mislim... nekako možda i znam da me izjela – bolest.
Ne pitam nikoga tko mi dolazi pred postelju što se na ulicama događa.
Kažu, bit će nešto, rata možda, događaju se opet proživljene nedavne stvari. Nije puno dvadeset i nešto godina... Nije puno. Nekima je prošla u tih ''nije puno dvadeset i nešto'' cijela mladost, prošlo im je gotovo sve. I meni je možda prošlo. U lanenoj sam noćnoj košulji, prije napunjene četrdeset i pete. Pripila se bolesna plahta uz tijelo moje, mislim da mi se temperatura povisila. Samo neka je dobrog duhana, volim ga usisati kroz usta, osjetiti ga kako mazi teška pluća iznutra... Onako kako miluje i žena, ponekad... One koje milovati znaju, one koje vole. Eh, i to mi je već prošlo nekako, kroz mladost... U onih ''dvadeset i nešto'' teških nekad, olovnih, pijanih, teških... maskirnih godina.
Nekad samo sa sjenama ratujem. Nekad imam dojam da mi prave Sarajlije prolaze kroz hodnike hladnog stana, da nešto traže – možda čak i da mene traže, da nisam razriješio, da sam možda nekima prije stoljeća i stoljeća nekih gadno napakostio, ili izdao, iznevjerio čak... Ne znam, ne sjećam se. Sjećam se samo kad sanjam; susretnem lijepe crne oči iza feredže tad... Vidim u tim momentima, trgnem se jer ju ne poznajem. Tješim se možda, da nju ne poznajem. Zora joj je bilo ime.
Zora dođe nakon njezinih ruku i donese mi sa zrakama sunca, ovamo, gore na ovaj stari oronuli balkon nekoliko golubova. Tad poželim kavu... Onu crnu, gorku, vruću – da mi oprži suhi jezik, kao kad mi jaki suhi duhan izmiluje pluća...
Volim kad me tako probude golubovi, teškom mukom izađem iz kreveta – ali taj duhan i vrijeme ovo, rana jesen, daje nade da će sve opet biti dobro. Ne želim ovom europskom Jeruzalemu novih razaranja, ne želim mu zla... Moj je ovo Grad. Samo kudret svih naroda ga još uvijek nekako čuva od oružja; pravi hadžije to znaju. Oni pravi, koje je darom čista srca obdario veliki Kadija.
Možda bih trebao otići u džamiju... Obratiti se opet Onom koji sluša i pravedno sudi svima, Kadiji nad zemaljskih kadijama. Možda bih trebao otići, pročitati mudrost s mihraba, izmoliti milosti za tri naroda, moliti za mir.
Upitam se opet, mogu li rijeke opet svjedočiti mukama, bolima, krvi?
Ne shvaćam kako oni s položaja ne shvaćaju da će se zlom razoriti velike ljubavi, da će se možda zbog onoga, što razumni moderni i stari svijet osuđuju, raspasti obitelji, zamrziti prijatelji... Ne znam može li mi Grad to podnijeti. U novo ovo vrijeme – ne znam može li ijedan Grad izdržati.
Bilo bi dobro da imam snage poći, oprati ruke u čistoj vodi ondje dolje, uroniti ih i nasloniti na kameni stari sebilj... Nisam dugo. Uistinu, nisam dugo.
Dođu li opet teška, željezna vremena za ovaj Grad; ponovi li se opet svjetsko zlo, žao mi je samo što mi nitko ispod balkona neće pjevati sevdalinke... One divne, milozvučne... što miluju srca koja znaju slušati ljubav i zaboravljaju tko je tko. I to će tad, ne dao Kadija takvoga zla, stati. To je ipak jedino što mi sad tješi umorno tijelo, što mi otire maglu s upalih očiju. Ono što hrani dušu Grada. Nemojte, ljudi... Ne pitajte puno o Gradu na straroj rijeci ženskoga imena, što je svjedočila pokoljima... Prijeđite samo divni most, udahnite lijek razlika, ali nemojte razbijati ljepotu pružanja ruke mira drugome.
Bilo bi dobro... Bilo bi krasno da sevdah ispod moga balkona teče sve dok ne zaboravim disati, do vremena kad kroz hodnike moga stana uistinu prođu duše starih Sarajlija, možda me čak posjeti i kakav derviš... da mi otkrije nebeske tajne, da možda makar malo razjasni puteve nebeskoga Kadije. Volim kad mi glas iznutra kaže da nema veće tajne od one koju ljubav dade s početka svijeta; da nisu budale koje u nj vjeruju, što se za nju žestoko bore... što za nju ginu, kao vojnici što se bore protiv nekih nevidljivih, starih sjena; onih što marširaju – nekamo na kraj vremena.
Možda mi ne treba čak ni derviš za to narodsko saznanje.
U ovom će me Gradu o ljubavi, dok ne zaboravim jednog jutra udahnuti život – učiti onaj krasni mladi čovjek, tamo dolje na stubama što sjedi ispred ulaza, i onaj drugi pored gradskog mi dragog sebilja, jači glasom meleka čak i od hodže na vrhu džamije što na molitvu zove; ona dva mlada što u mladosti svojoj, glasom mi ljube Grad sevdahom.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.