Promišljam i sasvim sigurno me privuklo majstorsko pero u kojem sam prepoznala satiru; vještu doziranost ironije do apsurdnog sarkazma. Obje novele, rekla bih, (a kažu da je romančić – ako i jest romančić, tada ima uteg od tonu pa i više; ali dijete ne zna što je tona-uzme , pa nosi …) nevjerojatna su zgusnuta simbolika (baš sam nešto pokušavala ozbiljnije proučavati simboliku... i zaključila da sam u pripremnom stupnju…uff). Kaže, negdje na omotu:“ zajedljivo-groteskni humor“, ja bih tom humor oduzela h, da me se pita, ali ne pita.
Dakle, to su novele u kojima sam hodala stepenicama sasvim moguće fantastike u kojoj se i sami možemo poigrati osobnim „podmetanjima“ slika koje želimo, a u stvarnosti ih samo prilagođavamo nekom suživotu bez temeljnog razumijevanja. Gledajući kontekst vremena- mislim da niti Bulkgakov nije previše brinuo o nekim teškim filozofskim analizama, ali je brinuo o životnim stvarima…
Pas, kojega liječnik odvodi u svoju ordinaciju, spašava od smrti, daje novu nadu – udomljavanjem…ali… Udomljava ga zbog svoje znanstvene sebičnosti. Paralela sa društvom kroz osobine životinje… pas je vjeran, i odan, i poslušan- i sve ovisi o „dresuri“; pas , je u pravilu,odraz gospodara. I onda slijede pitanja, nakon svih operacija i intervencija ( pas u noveli doživio je neke transplantacije ) : mnoštvo simbolike, a u istinskom okviru ispisanoga: moj zaključak je dvostran: u noveli sam se osvjedočila kako namatati nije nikada zdravo, plodno tlo razvitka; a životno - kao da vidim mašineriju teške dresure oko sebe… I ponovno sam potvrdila zašto netko postaje klasik… ali dalje sam na Vi sa Bulgakovom..
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.