Slavica Gazibara: Solsticij

Iz znoja požude
i strahova
rođena
nedozreli oblaci kad su
razvlačili guste magle
krškim udolinama

Pokislo sam pseto
koje putem ostavlja
očerupano dostojanstvo
kao što najesen latice nevena
nečujno liježu na tlo
i za njima nitko neće tužiti

Ipak
ove solsticijske noći
kad tišine bi pjevale elegije
a suncokreti bdiju jer
mjesec im osmijehe vabi
riječi za potpalu nižem