Paula Antunović: Nemir

NEMIR

Zašto baš sad mislim na tebe
U noći koja glasno plače
Jesenjom kišom
Koje dugo nije bilo
Koja brazda tlo kao moje lice
I stvara lokve
U kojima će se ujutro ogledati djeca
Lupkajući čizmicama i smijući se

Zašto baš sad mislim na tebe
Kad se kora stabala navlažila toliko
Da je lišće odlepršalo
U plamenim bojama
Narančastoj
Žutoj
Crvenoj
Boje mi se rugaju plesom

Zašto baš sad mislim na tebe
Opet je jesen
Lažem
Nema opet jeseni
Bilo je rano proljeće
I nekakav kišni dan
Kava, dim i smijeh
Nevine priče o poeziji i glazbi

Zašto baš sad mislim na tebe
Sad kad sam sama
Kad mi je bol legla na prsa
I zaustavlja mi dah
Moram zatvoriti oči da bih vidjela
Moram smiriti ruke da bih dotaknula
Moram sanjati da bih doživjela
Nemir

Navlačim prugastu majicu
Smijem se odrazu u ogledalu
Tom propupalom oblom tijelu
Toj zlatnoj kosi
Koja ti ne dodiruje lice


Paula Antunović: Nemir - pobjednik natječaja za najljepšu pjesmu povodom Svjetskog dana poezije, 2016.