Pietra Una Volta Calma | Glavočike čudnog siječnja

Ozvjezdale čarom travu

tratinčica i maslačak

premda stud tek čeka pravu

zimski tijek još podugačak.

S prvim siječnjem kliču mravu

- Proljeća smo rani tračak! -

gdje im skoru snježnu stravu

navijesti već tust oblačak.

Zagrizle u krajobrazu,

hrabro trube praznom frazom

s nježnim suncem dok se maze.

Novoljetnu slijepu stazu

spoznati će s mraznim srazom

zvjezdanovke kamikaze.

_______________________

* Glavočike (zvjezdanovke, lat. Asteraceae) – biljna porodica u koju, između mnogobrojnih drugih rodova, pripadaju i tratinčica (krasuljak, lat. Bellis) i maslačak (lat. Taraxacum), čije smo cvjetanje u prosjeku navikli posvuda opažati počevši od ranog proljeća pa sve do prvih jesenskih mrazova.

Dominik Tomić | Obmana

 

Misliš – ljubiš,

i da je lako,

od sebe da dolazi,

da se živi,

svakodnevno,

baš, eto, tako.

Pretanka je granica,

i često se prijeđe,

i prebrzo minu

onaj iskonski žar,

i gasne i gasne

svih dana, ljeta,

a kad splasne

što li ostaje

neg' stareži jar

i onaj zov

iz mladosti:

„Oh, da bar!“

Tomislav Domović | Jedan primjerak

Dosjetio sam se kako me nikada nećeš zaboraviti.

Tiskat ću knjigu u jednom primjerku;

pretisak srca, herbarij uda,

kopirani izlazak sunca u proljetnim zjenama

U praznine ušiti kitova pluća

(disat ćeš ljubav na površini i potopljene zvijezde u dubini)

Listove ću uvezati u uštap kože

Pa i kad zavlada mrak, u sobi i sjećanju,

a usne odu u povečerje

Na polici, među nevidljivim knjigama,

uštap će prosuti mjesečinu niz zaspale prste,

tobom kliziti izazivajući

poledicu srca,

meškoljenje tijela,

povratak sjećanja u san

Aleksandar Horvat | Ultima verba

 

Kad život svaki obdariš dobrotom,

Poštenje cijeniš još više no zlato,

Ljubavlju izgaraš, pa zgasneš potom,

Što ostaje kao zahvala za to?

Na tihom mjestu pozlaćeno ime,

Nemirna svijeća, od gerbera ures,

Trag, nama putokaz, sjećanja s njime,

I napokon mir - Abiit ad plures!*

__________________________________________________

*Abiit ad plures - pridružio se većini (Petronius).

Božica Jelušić | Novoljetna, krivokletna

 

Ako te pustim da odeš, sasvim pustim,

Odnijet ćeš sa sobom ruke, jezik i oči.

Pustit ćeš da me tama ledenom jezom optoči,

Da me zalije jutro ljepljivim sokom gustim.

Kako bih disati mogla, osim na tvoja pluća,

Kako bih žvakala hranu, kad nema tvojih zubi?

Gomolje rukom da kopam, dok koža ne ogrubi,

I gdje da upalim plamen za jela tečna i vruća?

Ako zaključam vrata i stanem pred ormarom,

Poderat ću u krpe sve svoje gizdavo ruho.

Stajat ću naga na kiši, u doba hladno i gluho,

Progutat ću ružarij s limenim škapularom.

Ako te pustim jer moram, pustit ću sve bez riječi.

Ne vjerujem im više, bodu me, kolju i grebu.

Zemlji ću dati kosti, vezat ću kosu na nebu,

Ti me na vulkanskom ognju peci i preokreći.

Idi dakle, pa negdje započni sve iznova.

Ne znaš li da je tuga pjesnička ishitrena?

Sve naše dane žvačem k'o korijen divljega hrena;

Tvoji nek' medeni su, nek' ti je sretna Nova!

-----------------------------------------------------

škapular-limena medaljica s likom sveca

29. prosinca 2022.

Flora Green