Lada Franić | Solilokvij

Ne poznajem te

Vidim ono što pokažeš:

reakcije, navike

Kako hodaš, rukuješ se

Kako ti pogled tone u mene

Sve ostalo ostaje u tebi

Nedostupno i neprovjerljivo

I to je u redu

Ne želim čačkati ni istraživati

Nema smisla...

Isto vrijedi i za mene

Ne poznaješ me

Postoje prostori u meni

koje nikada nećeš vidjeti

Ne zato što ih skrivam

nego zato što su izvan

dosega pogleda

Naši dodiri ne mijenjaju

tu činjenicu

Dijelimo vrijeme, razgovore

poglede, osmijehe

Ali ne i spoznaju o sebi

Tesla bi rekao:

instinkti

Ja kažem:

odjeci

U mojim očima sve što nas

Spoji i razdvoji

Zrcali našu krhkost

Sitnu i beskrajnu

Nikada se nećemo upoznati

I možda baš zato

Ostajemo jedno drugome

Uvijek novi

Stoga prihvaćam

da sam

neprihvaćena