Božica Jelušić | U čast vječnog zelenila i plemstva prirode

INDIJANCI, koji su sebe nazivali "djecom prirode" imali su pravi bogoštovni odnos prema okolišu. Bili su čvrsto povezani s raslinjem, vodama, kamenjem, zemljom i biljkama, te su mnoge godišnje cikličke obrede vezali uz rast i razvoj prirodnih tvorevina i agrarnih kultura. Drevna SILVA, prašuma, bila im je dom, sklonište, sveučilište i zadnje počivalište. Poistovjećivali su se sa životinjama i svako je pleme imalo svoga "zaštitnika": medvjeda, vuka, jaguara, pumu, orla. U prigodi inicijacije, mladi ratnici trebali su u specijalnom transu, izazvanom plesom ili opijatima, prepoznati svoj totem i dati svoju sigurnost pod njegovu zaštitu. Ptica -gromovnica (Thunderbird) bila je univerzalni simbol i stavljala se na vrh stupova, kao nebeski znak. Indijanci su bili pravo plemstvo prirode, u njenom zelenom srcu stolovao je njihov plemeniti rod.

Danas, u doba nestanka prašuma, izumiranja gigantskog drveća i smanjenja "zelenih točki" na planetu, valja se sjetiti da je uz drveće vezano bezbroj kulturoloških sastavnica, koje ga mahom podižu u božanski status. Davali su si imena po stablima, podizali totemske stupove o prijelomnim trenutcima za pleme. Tom prigodom molili bi stablo za oprost što će ga srušiti i rezbariti: plesali su oko njega, prinosili mu darove i žrtve. Jedan od najljepših primjera te duboke veze je ime SEKVOJE, najstarijeg stabla na svijetu, prisutnog u prirodi od prije milijun godina a koji može doseći visinu do 100 metara. Zbog vrlo promijenjene klime raste još samo na američkom kontinentu. Naziv stabla veže se uz poglavicu plemena Cherokee, po imenu Sequoyah (1770.-1843.) pravoga "heroja kulture" u punom smislu riječi. On je tvorac Cherokee pismenog sustava od 85 znakova, po kome su se suplemenici mu opismenili. Bio je to snažan doprinos nacionalnom identitetu i očuvanju plemenske kulture. Pismo je interno još uvijek u uporabi.

Stabla pamte, ona su skrovišta naših uspomena, naši svjedoci, potpornici, zakrilnici. Jesmo li ih uopće vrijedni i dostojni, ostaje tema za razmišljanje.

Ipak postoje zelenokošci koji ih nastoje sačuvati svojom umjetnošću, budući da je "odvjetništvo za okoliš" postalo luksuz i više manje uzaludan trud. Neki znaju ostaviti pečat koji ne kopni u sjećanju i navodi nas da ponavljamo svoje zimzelene mantre. Kao što to čini Julia Hartwig u svojoj istoimenoj pjesmi Evergreen: "Ostani zauvijek zeleno / drvo radosnog postojanja / drvo s korijenom u nebu / koje crpi svoju snagu od zemlje / drvo iluzije i drvo sna // ostani s nama i nauči nas izdržljivosti / kraljevsko od djetinjstva / u vječitom zelenilu / i vječito živo / Vazdazeleno."