Petra Šoštarić | Žene koje su agresivno prale suđe

Stajala je za tim sudoperom, dok je voda tekla pred njenim očima

i ispirala svu prljavštinu na teći koja tamo stoji od trećeg sudnjeg dana.

Stajala je za tim sudoperom dok je voda hladna, pa previše vruća,

opekla njene oprezne prste, koji su se toliko puta opekli i ranije

na isti način, vođeni samo različitim mislima.

Stajala je za tim sudoperom žena, majka, kraljica, kao za svojim tronom.

Stajala je i ribala je, i prala je svo nezadovoljstvo sa svijetom

unutar sebe, za tim sudoperom, trećeg sudnjega dana.

Stajala je za sudoperom, drugačijim, ali opet istim,

ista, ali različita žena, kći, pokorna, složena,

ona koja nosi generacijske traume stoljeća

na svojim krhkim, sipastim leđima.

Stajala je za tim sudoperom i trljala žutu, istrošenu spužvicu

o tanjur koji stoji prljav, od sedmog sudnjeg dana.

Oprečno njenoj majci, ne bi ga oprala odmah, ili navečer,

ili odmah sjutra dok svi još sanjaju tople snove.

Tada bi majka, žena, kraljica, prala suđe u miru

i pasivno-agresivno opominjala ukućane

kako ne razumiju sve kristalne rane

na koje jedna kućanica vrlo rado troši ruke (ljepilo).

Stajala je za tim sudoperom i promišljala o životu,

kao i mnoge prije nje, žene, kćeri, majke i bake.

Stajala je i ribala je svoju sudbu kletu

s običnom krpom i običnim suđem,

a opet ništa nije bilo isto

nego kada je to radila prethodnog dana,

i dana prije toga, i mjeseca prošlog,

i godina, i tisućljeća,

kada je agresivno prala suđe

i stajala, i dvojila tiho u dubini

nad svojom sudbom kletom

radi prljavštine što stoji

od trećeg sudnjeg dana.

I voda je tekla, i teče i dalje,

i žena i dalje stoji i zaklinje svoju sudbu svetu,

ali ovoga puta stavlja suđe u mašinu.

I sjeća se jedne žene

i kako je ljutito lupala tanjurima

nad svojom sudbom kletom,

nad nedjeljnim ručkom i prigodnim desertom.

I sve je bilo kao u časopisu, sve je bilo tiskano,

i cvijeće u vazi je bilo svježe ubrano,

i koristilo je prostoru. Izmamilo je toplinu,

i sunce je provirilo kroz netom oprane zavjese,

kao u časopisu kada je bila mala.

Uvjeti zasigurno bolji od uvjeta njene bake,

koja je suđe prala u hladnoj vodi s izvora

i prehladila živce ruke dovijeka.

I dan-danas ta žena pere suđe

i grije vodu, ali zna za svoju slobodu,

koju je posudila kada je otišla

u stranu zemlju.

Baka je bila dijelom sufražetkinja,

majka je bila dijelom kućanica.

Jedna kći oslanjala se na razum i logiku

da je vodi kroz život,

jer ako osjećaš, tada manje vrijediš.

Druga kći je mislila da je ljubav ako boli,

jer nitko je nije naučio kako se to voli

i kako je to biti voljen.

Treća sestra je bila sanjar i lovac na duše,

lovila je sebe u potrazi za svijetom unutra,

ali sve su suđe prale trećeg sudnjeg dana.

Bile su žene koje agresivno peru suđe.

Kao i sve žene koje su poznavale.

Jer rad oslobađa, ili tako barem su nam rekli.

Možda je zato ona žena na plakatu tako sretna

s novim tećama i loncima.

To je novo platno za sve boli što će ih morati ljutito otrti,

kada će u tišini agresivno prati suđe.