Ljiljana Jelaska | Madrac

"Dobar je strah, kome ga je Bog dao." Znala je govoriti moja pokojna baka kod koje sam provodio svako ljetno ferije. Istinitost rečenog mogli smo potvrditi moji prijatelji i ja provodeći dane u jurcanju uličicama sela. Naganjali smo loptu po obližnjoj livadi, derali hlače i gulili koljena verući se po drveću, o rukave brisali nosove. Aktivnosti je bilo bezbroj. Svako malo smo smišljali nove igre, a najdraže su nam bile one avanturističke. Na top listi avantura toga ljeta prednjačila je ona koja se sastojala od neopaženog ulaska i izlaska u korov i šiblje zaraslog dvorišta pokojne Jage. Jezikova juha i zabrana izlaska iz kuće snašla bi svakoga od nas ukoliko bi nas tko od naših ukućana spazio u tom, po njihovim riječima, ukletom dvorištu. I unatoč tome što smo svoju slobodu bili spremni riskirati za šaku trešanja, svako malo bi se osvrtali i pogledavali prema vratima "uklete kuće", dok bi čerupali nedužne grane. Iako to ni za živu glavu ne bi priznali, uistinu nas je bilo strah. Strah od duha pokojne Jage koja je, pričalo se po selu, bila coprnica i živjela u toj naherenoj kućici s minijaturnim prozorima.

Jedini posjetitelj naherenoj kući bio je poštar na motoru koji je samo ubacio pismo u dvorište i odmaglio dalje. I tako svakih mjesec dana. Šuškalo se po selu, osobito među starijim žiteljima, kako Jaga ima brata u Americi koji je davnih godina napustio selo i nikada se više nije vratio.

Gurala bi Jaga stara rasklimana dječja kolica po prašnjavim ulicama našega sela. Prastara kolica, čija su četiri kotača vukla svaki na svoju stranu. Model je mogao biti s kraja četrdesetih ili početka pedesetih godina, iz vremena mlijeka u prahu i Trumanovih jaja. Od kuće, koja se nalazila na kraju naše ulice, odlazila bi rano ujutro, a vraćala se u sumrak s kolicima krcatim potrebnim i nepotrebnim stvarima. "Stara krama", govorila bi moja baka.

- Kad je sretneš, sagni glavu! Da ju nisi, ni slučajno, u oči gledao! - držala mi je predavanje svaki put kad bi čula kloparanje kolica po prašnjavoj cesti.

- Zašto?

- Zato što ona ima urokljivo oko!

Nije mi baš bilo jasno što to znači, no već po tonu glasa i načinu na koji mi se taj savjet utuvio u glavu, znao sam da je to pravilo koje ne smijem prekršiti.

Rekla bi kako joj je njezina pokojna majka pričala, o takvoj sorti žena. -To su coprnice! Znale su kravama mlijeko cicati pa bi se kravama vimena osušila. Zakapati ljudima u vrtove kukavičja jaja, što je u kuću donosilo bolest. S vragom u kolu plešu!-

Živjela je tako Jaga sa svojom kozom Bjelkom, izopćena i obilježena, mareći za to koliko i za lanjski snijeg.

Strah je mamac. Mamac na koji se ljudi love kao ribe na udicu. Izjeda ih znatiželja, koliko i sam strah, kako to nešto, njihovim očima neviđeno, mistično, izgleda izbliza. Može li se opipati, pomirisati? No s duge pak strane, strah ljude tjera da u sebi zatome onu destruktivnu i predatorsku stranu svoje naravi. Da nije bilo straha, mi, predpubertetski klipani, satrali bismo onu jadnu trešnju, utaborili se u dvorištu, u kuću dovukli svakakvih čuda nebeskih. Strah je bio Jagin saveznik. Zahvaljujući njemu, ona je proživjela svoj život upravo onako kako je htjela.

A onda se dogodilo nešto što je ljudima bilo nepojmljivo. Jaga je nestala. Naviknuti na zvuk drndanja starih kolica, stali su nagađati koji je razlog što se Jaga, već treći dan zaredom, nigdje ne da vidjeti.

Da nije kome otišla? A kome? Ona rodbine, osim brata u dalekoj zemlji, koliko znaju, nema. Njezine uobičajene rute bile su seoske uličice. Zašla bi u jednu od njih i išla od kuće do kuće išćući malo brašna, soli, šećera, masti. Ljudi bi joj, više iz straha da ih ne urekne no iz samilosti davali ono što je tražila, gledajući ju čim prije otpremiti iz svog dvorišta.

Da nije pala i slomila kuk? Grehota je čovjeku ne pomoći, pa radilo se i o Jagi. I eto valjanog razloga da se Joza, zvani higijeničar, i Andrija zidar, nakon što su ih njihove žene kod kuće poškropile svetom vodom, upute ravno Jaginoj kući.

Joza, koji je po kućama raznosio otrov za štakore, radio je u Veterinarskoj stanici. Puno je od našeg veterinara naučio o bolestima domaćih životinja, tako da su se ljudi za savjet češće obraćali njemu nego gospodinu veterinaru. To je pak ovome itekako odgovaralo. Zašto bi se on od svoje kuće u susjednom selu vozio zbog kokošinjca punog buha, kad je tu Joza. Joza, koji je štakore nazivao parcovima. Uzalud su ga ljudi, dobronamjerno, ispravljali. Za njega je štakor bio parcov i tu je svaki daljnji trud bio jalov.

- Ovo je otrov za parcove - objašnjavao bi domaćinu dok mu je pružao punu vrećicu raznobojnog zrnja. - To lijepo pospi po tavanu, nad štalu, svinjac i kokošinjac.-

-Al' krmača mi je suprasna. Što ako pojede otrovanog štakora pa krepa?

- Ti samo napravi kako sam ti rek'o. Nemaš straha. Svinje su pametne životinje, kaže naš gospodin veterinar. Ne staviš li otrov onako kako sam te naputio, ti ćeš biti kriv ako nam se parcovi po selu razlete. Znaš li ti da oni u sebi nose kugu? A-ha! Sve je to meni gospodin veterinar lijepo objasnio. E, sad... ja znam da sam ti otrov dao, a razlete li se parcovi okolo, zna'ću da me nisi posluš'o.

Jagu su našli kako obučena leži na starom, poderanom madracu. Umrla je, po svemu sudeći, u snu. Kozu Bjelku su utovarili u traktorsku prikolicu i odvezli. Ne znam kamo. Znam samo da se pola sela to popodne naguralo u pokojničino dvorište. Sve oči su bile uperene na ulazna vrata. Velika je vjerojatnost da ni sami nisu znali što su očekivali da će vidjeti. No, sve što su imali prilike vidjeti je Jozin izlazak iz kuće s maramicom vezanom preko usta.

Ubrzo su stigla dva policijska inspektora kako bi utvrdila razlog smrti i pogrebno vozilo. Svi prisutni su zamoljeni da se vrate svojim kućama, jer ometaju očevid. Jozu i Andriju su zadržali. Ljudi su nevoljko krenuli svojim kućama, da bi se, nakon što su se inspektori i vozilo kojim su odvezli pokojnicu udaljili, stali vraćati u dvorište.

- Ovdje se podhitno treba izvršit ratizacija! Pošpricat' sve! Ovo je mjesto živa kuga!- vikao je Joza. Sjeo je pod trešnju i ispružio bose noge obuvene u smeđe plastične Borovo natikače. Duljih i crnjih nožnih noktiju nisam vidio.

- Joza! - sav van sebe vikao je Andrija s praga - Dođi! Ovo moraš vidjeti! Da se sam svojim očima nisam uvjerio, a da mi je nek'o prič'o, rek'o bi' mu da je lud. Odi!

- Što je sad, majko mila? Da nisi krepanu kravu naš'o? - grohotom se smijući ušao je Joza u kuću.

Ispod madraca, uguranog u sklepani drveni okvir, nalazila su se dva prljava jastuka. Dohvativši jedan, Andrija je pod prstima osjetio kako nešto u njemu šuška. Po težini je znao da to nije perje, a ni komušina.Drugi jastuk bio je također pun. Kad su ih rasporili, iz njih su stali ispadati dolari. Puno dolara.

- Phiiii! 'Odala okolo i prosila, a na novcima spavala! Vještica stara! - ljutito je Andrija hodao po dvorištu. - Ja bi' sad sve ovo zapalio!

- Eheeeej!!!! Nemoj tako, Andrija! Ako je uistinu bila vještica, može te čut' i doć' ti po noći cicat nožni palac. Što'š onda?! Ja se na tvom mjestu ne bi' tako igr'o jezikom. A i ja sam tu! Samo mi treba da mi se ponoći u kuću uvuče!

- E, moj Joza! Ne će ona tebi doć', nema tih para! - javio se čovjek naslonjen na stari plot.

- Misliš?! - Joza će - kako znaš?

- Kaži ti meni Joza, života ti, kad si zadnji put opr'o noge i porez'o nokte?