Branimir Gajski | Na raskršću

Pođoh tako niz Malčansko brdo
niti žurim nit idem polako
mal se ljuljam al držim se ravno
po navici provlačim se mrakom

sa zvonika otkucalo batom
prošlo pola pa i tri frtalja
nema vjetra sa nebesa bliješti
put je jasan a krovovi svijetli

psi ne laju ne čuju se pijetli
prođoh tako pola puta
do raskršća ceste sa raspelom
pa si mislim kako kuda sada

dignem ruke pravcem svjetla
pa se tiho javih i zamolih
pogledaj me na trenutak
bar krajičkom oka skreni
makar prstom pravac mi pokaži
kako dalje ići kraju puta
ne čuh glasa niti smjera
već mi razum sam govori

što mi reče nemoj skrenut
ni onamo gdje je mraka
ni ovamo gdje trnja
idi ravno dok ti svijetli

još je puta daleko do kraja
ne klecni ne dvoji ni trena
ne kolebaj samo idi
preko iskušenja zamki

i ne sumnjaj Ja te pratim
od početka i od pola
vidim tvoje smjere jasne
pa i dalje put te vodi

u tom pravcu gdje te čekam
ko i svakog dok mu zgasne