Željko Perović | Stanica za ostavljene

Umorna mi duša od ćutnje

Kao cvijetak bez vode uvela,

Zadrhtala u samoći tijela,

Od čekanja moj duh mre.

U meni godine nemirne

Kao jesenje lišće šušte,

Žele da krenem

Stazama znanim,

Da tragove drage, oči naslute.

Sjetim se prije nego svane

Da život prevarim,

Zastanem i predložim

Da mijenjamo korake za dane.

U meni godine nemirne

Kao jesenje lišće šušte,

Žele da krenem

Stazama znanim,

Da tragove drage, oči naslute.

S mukom nastavim dalje,

Osvrnem se i ugledam

Staklenaste poglede

Koji me u stopu prate.

U meni godine nemirne

Kao jesenje lišće šušte,

Žele da krenem

Stazama znanim,

Da tragove drage, oči naslute.

Od sjaja zažmirim,

Okrenem glavu i nastavim

Putem suzama pokapanim

Do stanice za ostavljene,

Željezne od sunca kapije zlatne.

U meni godine nemirne

Kao jesenje lišće šušte,

Žele da krenem

Stazama znanim,

Da tragove drage, oči naslute.

Na klupu neću da sjednem

Korake usporim,

Pa naglo zastanem.

Nekom da zasmeta

Da me gurne, da posrnem

I padom još veću bol osjetim.

Snagu da potrošim

Sebe životom kaznim!