Danijel Špelić | Što je točno posao beta-čitatelja?

Zamijetih kako se, uvijek, kod nekih objava, pojavi problem "grešaka" u tekstu, gdje se konačni zaključak svede kako beta-čitatelji nisu baš dobro napravili svoj posao. Stoga, pripalite jednu, skuhajte si kavu jer ću vam u dvije-tri jednostavne pokušati objasniti, preko nekih osobnih i praktičnih primjeraka, što ustvari autori (barem ja) žele da mu beta-čitatelji naprave od teksta, i što oni točno rade.
Za početak, "prva verzija" rukopisa je ono što sam opis govori; to je prva verzija teksta koja je imala jako jednostavan put; od autorove ideje u glavi pa do riječi na papiru. Tu nema posebnih finesa, nema uređivanja, ispravljanja ili milovanja, radi se doslovno o stranicama teksta punih rečenica s kojima je prenesena ideja, i u najvećem broju slučajeva to nije tako dobra verzija kao završna, očito. Sada, ja sam više filmski tip pa radim po principu da roman pišem onako kako bi se snimao film. U glavi imam scenu, jedno poglavlje je minijaturna cjelina i ja je opišem. To je sva mudrost. Poslije, u "montaži", režem, odvajam i izbacujem nepotrebno; radim to da poglavlje ima dinamiku, protočnost i da se konstruktivno može povezati sa ostatkom teksta. To je posao od više mjeseci i nebrojnog pretumbavanja teksta. Originalno, Kolonija je imala preko 112 tisuća riječi, prva verzija. Završna je brojala oko 105, što znači kako je tokom obrade otpalo skoro dva cijela poglavlja, viškovi i repovi i sitnice koje su možda zvučale dobro, ali jednostavno nisu baš funkcionirale.  

Što je točno posao beta-čitatelja? 

Pa...odmah ćemo i to riješiti; oni ne ispravljaju tipfelere. To je posao samog pisca. Ako oni čitaju rukopis samo kako bi uhvatili pokoji tipfeler, ako im je to JEDINI posao, jednako tako mogu čitati i objavljenu verziju jer je to apsolutno beskorisno. Tipfeleri, narode, se događaju. Jer rukopis ide od pisca, preko beta-čitatelja, pa do urednika, izdavača (da, kod mene su dvije osobe u pitanju) lektora, ponekad i drugog lektora, grafičara i, ponekad, svaki od njih ima neku svoju zabilješku, prijedlog ili nešto. Tekst kao takav nije djelo jedne ruke već njih deset; pogreške se događaju. Kada vidim kako netko općenito harpija po tipfelerima, dobijem glavobolju jer to je čisti znak običnog sitničarenja. Ne, beta-čitatelji su tu da vide ono što pisac ne može vidjeti. Jer on nije objektivan, nema potrebnu distancu i svježinu kojom bi gledao tekst. Prva stvar koju tražim od ljudi koji čitaju moje sirove rukopise jeste; funkcionira li sve što je napisano?  

Što to točno znači?  

Znači; ponašaju li se likovi logično i u skladu s okolnostima, je li njihova motivacija dobra i jaka za stvari koje rade, ponašaju li se prirodno (naravno, uvijek je tu mala doza kreativnosti i teatralnosti) i postoji li potreban balans između likova. Što to znači? Recimo, primjer, Kolonija je pisana tako što je svako poglavlje pokrivalo jednu perspektivu (ONA i ON) ali je posljednje poglavlje bilo zajedničko, gdje mi je trebala ravnoteža kako bi oba lika imali istu minutažu, da nastavimo s filmskim usporedbama. U novom romanu, glavni lik je nešto napravio na kraju. Meni se to sviđalo, ALI jedna od zamjerki je bila kako je to van karaktera i netipično za njega. Zamislite, primjera radi Gospodina Darcyja; fin engleski gentleman, koji odjednom krene skidati sve po spisku svima oko sebe, zvučeći kao Samuel L. Jackson? Shvaćate malo bolje što je ponašanje van karaktera? Iako sam prigovarao...jer ja uvijek prigovaram, to je takav proces, vratio sam se gotovo na sami početak rukopisa i dodao jednostavno objašnjenje, mali karakterni detalj, koji je na kraju tu zadnju scenu činio prirodnom.  

Također, tu je pitanje stručnosti. Možda ne izravne, ali ako beta-čitatelj poznaje nešto bolje od mene, ja ću napisati okvir, pa ću ondje vidjeti što treba popravljati. Lik mi putuje u Vukovar. Ja tamo nisam nikada bio, napravio sam par stvarno očitih grešaka koje bi ljudi zanemarili...osim ako to ne bi čitao netko iz Vukovara, pa bi se zapitao jesam li pojeo kakvu šarenu gljivu dok sam to pisao jer, to su bile besmislice. Skoro cijelo poglavlje je ispravljeno po strogim uputama beta-čitatelja koja ustvari zna Vukovar jer je odande. Nisam imao nikakvih problema šutjeti i popravljati jer to je ono što sam želio da napravi; tekst mora biti neprobojan za neke očite kritike tipa;... ali ta ulica nije tamo. Shvaćate? Zato ja izbjegavam biti drugim autorima beta-čitatelj jer to je, ponekad, doslovno maltretiranje autora i većina samo želi da im grupa "da, ljudi" potvrdi kako su napisali fantastičan tekst. 

Zašto su beta-čitatelji na lošem glasu? 

Pa, zato što dosta njih to vidi kao neku reklamnu foru jer mogu reći kako su na uvid dobili, prije svih ostalih, novi autorski rukopis i sada mogu doći i reći; gdje ste, pučani, stigla aristokracija, mi znamo nešto što vi ne znate. Bez brige, vidio sam na desetine takvih primjera, čak sam i pročitao neke "prigovore" koje su imali tokom čitanja (dva tipfelera, jedna riječ koja nedostaje, sve ostalo super) i kada takav roman bude objavljen, događa se susret s drugim čitateljima, koji tekst vide kao običan tekst i onda dolazimo do situacije gdje autor mora objašnjavati kako mu beta-čitatelji nisu ništa rekli i nije bio svjestan nezgrapnosti, grešaka ili nelogičnosti. To je djelomično problem i samih autora koji odbijaju povjerovati kako njihov roman možda nije tako savršen. Meni je par stručnih osoba reklo kako su mi romani sjajno napisani, protočni te kako baratam sintaksama kao Doc Holiday revolverima. Kada sam im objasnio kako je to konačni rezultat zajedničkog rada, što beta-čitatelja, što lektora, što mene samog, iznenadim ljude jer roman, bilo koji, je putovanje koje traje jako dugo ako želite da sliči k nečemu. I dobrim dijelom nije sve to samostalni rad, pisci nisu one man bend pa da sve znaju. Naravno, s godinama pisanja dolazi i određeno znanje pa vjerujem kako sada već svi malo lakše dišu jer znam, okvirno, što i kako nešto želim napraviti ili reći. To su već priče o konstrukciji romana, tema za neka možda druga vremena. 

Uglavnom, na kraju ove balade, beta-čitatelji su alat (u nedostatku bolje riječi) koji piscu može jako puno pomoći u stvaranju rukopisa koji bi jednog dana mogao postati objavljeni roman. Oni su neutralni, ne žive s likovima u glavi 24/7, oni vide mane, nelogičnosti i proste gluposti koje pisac, zbog svega nabrojanog, ponekad ne može vidjeti. Oni su vaša test-publika jer ako su dobri u svom poslu (što moji jesu, naklon i dodir oboda šešira) to je reakcija koju ćete dobiti od prave publike jednom kada pustite rukopis u javnost. Ako je najveća mana koju netko može pronaći u nekom mom romanu običan jedan ili dva tipfelera, to znači kako je ostatak teksta jebeno sjajan (da oprostite na mom francuskom) i da su oni napravili izvrstan posao.