Sarah, o Sarah, a mystical jewel, so dear to my heart....
(Zimmermann)
Jedno od najintrigantnijih područja rasprava o umjetničkim djelima, jest područje subjekta u nastanku djela. Također, tu se redovito "preklapa" tema nadahnuća, poticaja, nevidljive kandžije koja umjetnika tjera do estetskog vrhunca, do iscrpljena i gotovo rasula, u želji da nadmaši sebe , ostavljajući u gotovu djelu najsavršeniji otisak svoga zanosa. O tome se pišu eseji, diplomski i doktorski radovi, komparativne studije, pa i knjižurine s "ključem za čitanje", koje često i premašuju opseg opservirane umjetnine. Je li to doista potrebno i u čemu leži jedna mala zabluda i sljeparija, koja će se provlačiti kroz vjekove?
Razmišljam o tome promatrajući veličanstveni (i kažu nepremašivi! ) TAJ MAHAL, hram i grobnicu, koja se nalazi u indijskom gradu Agri. Kratka rekapitulacija: građevina predstavlja vrhunac mogulske arhitekture. U njoj se miješaju perzijski, indijski i islamski stil. Dao ju je izgraditi Džahan-šah, u slavu svoje voljene supruge Mutmaz Mahal, prelijepe Perzijanke, koja mu je podarila buljuk djece i mnogo ljubavi. Gradnja je započela 1632. godine i trajala je 20 godina. Glavni se arhitekt zvao Lahuri, stekao je veliku slavu tom gradnjom, a pomagalo mu desetak najboljih onovremenih majstora, školovanih u Otomanskom carstvu. Priča o hramu, njegovim mramorima, tirkizima, lapis lazulijima, tlocrtu od oktogona, trokuta, kvadrata i pravokutnika, zauzimala bi mnogo tabaka papira. Bit je, međutim, u ovome: veliki šah imao je nakanu stvoriti pravo "nebo na zemlji" za svoju dragu, no tek nakon što je preminula i pretvorila se u ideal. Za vrijeme gradnje ljubovao je s mnogima, njena je slika blijedila, nestajala. Umjetničko djelo je raslo. Najtužniji dio legende dolazi na kraju i rijetko se spominje. Kažu da je u trenutku unošenja sarkofaga s mrtvim tijelom, šah ogorčeno protestirao, tražeći da se "strani predmet" makne, budući da kvari savršenstvo cjeline. Djelo je apsorbiralo subjekt nadahnuća, postavši samo sebi svrhom. I tu je priči kraj.
Proširimo li parabolu na književnost, doći ćemo do Petrarcina Kanconijera, u čast tuđe žene, njemu nedohvatne, prema kojoj razvija silnu limerantsku strast, utoliko žešću i pogubniju, kad postaje jasno da će veza ostati nekonzumirana. Ta strašna uskrata, da predmet obožavanja ne možeš imati na dužinu ruke, da ti nije dano pokazati se u svjetlu plemenitosti, vrline, strpljenja, odanosti i svih mogućih plemenitosti, otvara "rijeku stihova" , puštajući da neukrotivo struji kroz klanac pjesnikova doba. Njihova huka prigušit će sve ljubavne verse u pozadini, bivajući najglasnijom, blokirajući svako suzvučje. Donijet će slavu pjesniku i možda koju migrenu i bračnu svađu Lauri, posve nedužnoj u toj zamršenoj priči. Što se autorstva tiče, da, paučina nadživljava pauka, ako je dovoljno čvrsta, no kukci i leptiri u njoj uhvaćeni, gube svoja lijepa obilježja i postaju neraspoznatljivi. Okrutna je to sudbina naših "nadahnuća".
Poznavatelji literature lako će od ove točke "odskočiti " do Prešernova "Sonetnog vijenca", i njegove nesuđene Primicove Jul(i)je, imenovane kroz akrostih u završnom sonetu nazvanom Magistrale. Toliko prolivenog jada u stilu "I uzdahom i suzom tek se hrani, / Jadna li cvijeća kao ovo moje", dalo je zaista tečne, gipke rime, krasno isklesan (slovenski) jezik, uzoran ritam. Bljedoliki je doktor pokazao put uzdignuća i sublimacije, dok se tješio svojom bedinericom, i građanski formatirana gospa Julija mogla je samo žaliti, što joj te stihove nije šaptao na ljubavnom jastuku, gdje bi još svečanije zvučali. No, kako jednom rekosmo, sve te "ispodposteljne i okotrpezne teme" bivaju nevažne, kad se ispiše zadnji stih i stavi konačna točka. Napokon, baš tako je moralo biti, jer je određeno na višem mjestu da pjesnika "usud mračni posred srca rani", i on se pomirio s tim, uzevši slavu u nadoknadu.
Predmeti žudnje, "mračni predmeti želja", mogu biti amnestirani, budući da uglavnom i jesu nevini. Došli su tu u potreban trenutak, dali su svoje obličje nekom milom fantomu, a njihove shvatljive ljudske mane, magijom literature pretvorene su u grandiozne vrline. Gdjekoja stvarna osobina i postoji: oči, kosa, osmijeh, hod, potajice izrečene rečenice, pisma koja ćemo paliti, fotografije u gorkoj nasladi kidane i obrisane, ali da, profitirat će umjetnost, no za život ponajviše vrijedi Kierkegaardova rečenica: "Ako sam Vas volio, to mora da je bilo davno".
I to je jednostavno sve.
18. 12. 2023.
Fotografija: Taj Mahal /Internet
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.