Božica Jelušić | Aleksandar Horvat: Meni je v Ludbregu lepo (CZKI "D. Novak", Ludbreg, 2022.)

„KRONIČAR I ZALJUBLJENIK LUDBREGA" 

Kao što je višekratno rečeno i poantirano, ni jedan grad /mjesto na svijetu nije toliko maleno, da ne bi moglo iznjedriti veliko ime: umjetnika, vizionara, pronalazača, idealistu, političara, majstora od zanata. Zajednička im je osobina da svi oni unapređuju život, guraju stvari u smjeru budućnosti, preobražavaju svijet po načelu „Malo je veliko“, odnosno, lokalno se očituje i ogleda u globalnom. Tako se dogodilo da smo na gornjohrvatskom prostoru, tragajući za suradnicima, ljudima od duha i povjerenja, naišli na ALEKSANDRA HORVATA, koji sjedinjuje nekoliko kreativnih talenata (poezija, proza, fotografija, slikarstvo, etnografija) a ima volje i dara za društveni život, pa je nužno primijećen na svim razinama građanskog života u Ludbregu. Sam po sebi, taj grad vrijedan je istraživanja, po bogatoj i solidno istraženoj povijesti, lijepom geografskom položaju, te uspješnoj uklopljenosti u moderne tokove života, koji podrazumijevaju slogu, poduzetnički duh i jasnu razvojnu viziju. O gradu je lijepo i predano pisao FRANJO VRTULEK, koristeći svoje novinarske i literarne sposobnosti, no Horvat dolazi kao „šlag“ na veliku i raskošnu tortu, pa će svim svojim nastojanjima podići „grad v sredini sveta“ na razinu senzacije. 

Objavio je uspješnu kajkavsku stihozbirku GRAD V SREDINI SVETA (Zagreb, 2018.), koju je ilustrirao vlastitim fotografijama. Već se tada očitovao njegov smisao za detalj, atmosferu, humorističan zaokret, lirski pasaž, sociološku opasku. Sve te osobine nalazimo u rukopisu MENI JE V LUDBREGU LEPO / Zbirka kajkavskih kolumni iz Ludbreških novina 2018-2020. Unutar naslovne cjeline nalaze se slijedeći segmenti / pododjeljci: „Spomeni, momenti i sentimenti“, „Ljudi, betegi i šumenje v glavi“, te „Grad, spelancije i habanje cipeli“. Posve je izvjesno da će svi oni koji pamte „malena mjesta“ svojih odrastanja, prvih zaljubljivanja i otkrivanja svijeta, zavoljeti ovo štivo. Naime, svatko će naći ulomak, stupac, rečenicu ili nekoliko njih, s kojima se može poistovjetiti na razini one unutrašnje suglasnosti: „Evo, upravo tako i ja mislim i osjećam! Kako je to dobro Aco umjesto mene rekao!“. 

Tu brzu, časovitu identifikaciju, omogućit će prije svega naslijeđeni i razrađeni kerstnerovski humor (MLADEN KERSTNER, humorist, pisac, scenarist, op. a.) na rubu kajkavske „špotnice“ i posprdnosti, a ipak, i uvijek sa humanom crtom i u čast narodske, „dudekovske“ izdržljivosti, ljubavi za rodnu grudu, pravdoljublja i naivnosti, kakva ne ide iz prikraćenosti umnih sposobnosti, već iz čistoće srca. Tako u uvodnom tekstu „OJ, MLADOSTI MOJA“ imamo ilustrativan primjer: „Tožno je da je starost za telo tak zaguljena. Počneju se deli kvariti, kosti habati, počne se beteg navlačiti, a i v glavi se kojekakva čuda koturaju. Z betežnoga se norca delati ne lepo, kajti i mladi moreju biti betežni, jedino kaj su ovi koji prejdeju pedeset nekak pretplačeni za beteg sake vrste. (…) Ovi drugi pak veliju, to sem negdi pročital, da si tlaka reguliraju z črnim i belim vinom, zatvor stolice kavom, creva čistiju z pivom, gripu, hunjavicu i depresiju rešavaju z tropicom, želočane tegobe z pelinkovcom, vrtoglavicu z konjakom, i nigdar ne bi bili tak betežni kaj bi i vodu morali piti“. I tako, jedan lagan i duhovit tekst, autor će u poanti završiti mudro, aforistično: „Kajti, gda započne starost? Gda te već nema med živima, a ljudi te se još zmisliju. Tak su govorili naši stari. To je ne več niti gliboka starost, to je starost zanavek."  

Osnova ovih zapisa i cijele kolumne je topofilija, ljubav za odabrana mjesta/ prostore. Stoga nas Aleksandar Horvat „špancira“ po Ludbregu u svim pravcima, u svim godišnjim dobima, stazama koje je tu zacrtavao od djetinjstva, ili kako sam veli: „Bos sem ga prebežal, na biciklinu ga sprejahal, čak sem i mojega maloga brata pinču-lonču nanašal kam god je trebalo“. On srčano brani i objašnjava nužne gradske radove, zahvate i komunalnu „kozmetiku“, koja će grad učiniti ljepšim. Objašnjava razliku između sentimenata i realiteta, te glasa za unapređenje zajednice, pozdravlja „šušmurasto drevje“ koje će po gradu niknuti, dišući unaprijed „friški zrak“ sutrašnjice. Najupečatljiviji je i najosobniji kad opisuje djetinjstvo u tom gradu, bilježeći početak „gastarbajterske ere“, kada se očituju i prve razlike među djecom: u odjeći, igračkama, ponašanju. Ispisuje hommage „tatekima koji su znali detetu napraviti igračku z ničega“, i u jednom zamahu proslavlja praćku, čarobnu spravu djetinjega svijeta, koja je uz špekule, papirnata zmaja i tehničke sprave na samopogon tome sretnom periodu davala sjaj Aladinove špilje s blagom. 

U tekstu PROŠČENJE V LUDBREGU, vidimo koliko je jak utjecaj naive na zavičajne stvaratelje. Tekst je filmičan, s antologijskim opisima proščenjarske trgovine i zabave po pučkoj mjeri, dok su slikovite scene, čini nam se u čitanju, „pretisnute“ s ranih Gažijevih i Mrazovih slika, koje danas vise u fundusu Hlebinske galerije. Također je s gastrolatrijskog stanovišta izvanredan tekst V SLAST!, s podsjećanjem na delicije domaće kuhinje, kao što su prežgana juha, trganci, beli žganci, žganci z vrhnjem, cvrtje, cicvara, te u himničkom završetku, hvalospjev krumpiru, kojega bi trebalo u cijelosti prepisati i naučiti naizust. Očekivana ironija na !novotarije“ moderne kuhinje „zabiberila“ je cijeli tekst na najbolji mogući način. I naravno, gdje bi se taj njegov razmahani stil mogao jače očitovati, nego li u susjednoj temi KAK ŽIVIJU STARE HIŽE? Izvlačit će je naš autor iz sjećanja kao potonuliruralni Titanik, s dna Panonskog mora, spominjući memorabilije, mirise, stari štednjak, „mustre“ na trošnim zidovima, drveni pod, ormare, perine, bračne postelje, svetačke i obiteljske slike u ramama, kuhinjske našivene krpe s ljubavnim porukama…I hrabro, sentimentalno će zaključiti: “I to su ljudi, ta se sloga zadržala v sakomu znaku. Vreme dok se jen drugoga štimalo i rad melo. Samo treba dobro gledati, ti su ljudi još navek tu v hiži i njihov živlenjski nauk još navek, na sreču, živi okoli nas“. 

Polako, s jednom nogom još u djetinjstvu, Horvat nas vodi prema mladosti, pa ga nalazimo na „zidariji“ gdje zarađuje svoj vlastiti novac za ljetovanje, ili u đačkom vlaku prema Varaždinu, s opisom koji mlade generacije više neće prepoznati, a starima će izmamiti pokoji uzdah i žal za sretnim cajtima, jer: „Dok bi cug-mašina dojahala v stanicu, škripalo je, klopotalo, cvililo, para je sičala, na se strane su se koturali beli oblaki, z dimnjaka je sukljal gosti črni dim, smrdelo je po vuglenu. Dok je prvi val tog ognja i dima prešel, bremze su škripale, a cug se još ne zaustavil, „skakači“ su več viseli na vratima“. Takvomu osjećaju „poslagivanja“ u vlastitu gnijezdu, traženja identiteta i srastanja s generacijom, gradom i vremenom, doprinose i tekstovi PRODAJE SE GOLUBINJAK i O BICIKLINU, dok jedan ekološko-dendrološko- botanički traktat pod naslovom SVET BU POSTAL ŠUMA, koji nagovara na povratak u blaženo stanje divljine i jednostavnosti, može poslužiti i kao udžbenička lekcija za mlade naraštaje. U opisu baćanijevskog perivoja, autor se prepušta egzaltaciji: „ ..a v perivoju se zakorenil i japanac ginko koji je bogec sam na svetu takov kakov je, kajti nikakvoga rođaka v životu nema. A da bi oko toga velebnog dvorca bilo se na isti aristokratski razini, tu se šepuriju i visoke smreke, kanadske čuge i dva likvidambri, za kojega su naši kajkvci još ne zmislili ime.“ I sada, da vas ne bismo lišili poante ovoga teksta, pročitajmo je dva put zajedno: „Dok jemput ne bude nas ljudi- svet bu ipak postal šuma“. 

ZAVIČAJNI I ULJUDBENI KOD 

Od osobite je važnosti poznavati svoj zavičajni i uljudbeni kod, da bismo završili i zaokružili procese započete prije našega dolaska na svijet. Na svijetu nismo sami i ništa ne bismo mogli učiniti bez sinergije, bez pomoći drugih, njihovih ideja i pojedinačnih doprinosa. A ipak, primjetit će naš autor, spremni smo stvarati VELIKE, MALE I SREDNJE PROBLEME. Skloni smo lakoumnoj uporabi velikih riječi, vjerujemo tiskovinama u kojima caruju kič, žutilo, površnost i trač, senzacionalizam i potpuno narušavanje i nepoštovanje privatnosti. Ljudi iskazuju svoju sitnobu, puni su zamjeranja i manjka empatije, pa stoga „gledimo gde bumo komu ili čemu felera našli, valjda zato kaj če je feler pri tebi, onda ga ja nemam, ja sem bolši, jakši, vekši, spametneši.“ Stoga on apelira za potrpljivost, slogu i mudrost zajedništva, za pozitivu kao takvu, navodeći: „pozitivna, lepa i topla misel more brege genuti, a ova druga, zločesta, samo ruši“. 

 Osim ovakve poučljivosti, svakako je svjestan i velike snage dobrih primjera: ljudi izgrađena karaktera i realiziranih potencijala, bitno oplemenjuju svaku društvenu sredinu. Stoga nas Horvat vodi na imaginarni ŠPANCIR Z HLASTECOM, naklonivši se njegovu djelu (riječ je o omiljenom regionalnom i lokalnom pjesniku, op. a.) ovim lijepim odlomkom: „V sakomu od nas je jeden Hlastec koji v žepu ima svetle očale za gledeti v svet, samo kaj je furt strah kaj mu budu drugi rekli. A kaj me na kraju briga, saki bedak ima svoje veselje, zakaj se ja nebi veselil proleču i gledel z Hlastecovim očalama: Tratinčice bele vu travi, / K soncu obrnule glave. / Z seče, dišeče srameče. / Lučo fijolice plave“. U malom, zaigranom panoptikumu, na podlozi Kerstnerove serije, napravit će GRUNTOVEČKI HOROSKOP, analizirajući psihološke (proto)tipove i iskreno bilježeći mentalitet gornjohrvatskog prostora. Ne treba nit naglasiti da su njegove simpatije na strani legendarnoga Dudeka, oličenja poštenja, dobrohotnosti i darežljivosti, naivnoga idealizma koji ne postutaje, o kome veli: “Živlenje te stišče i rabi, tu i tam ti hiti kakve droptine, za koje lepo zafališ. Zadnje kaj imaš, drugima daš. (…) Svoje poštenje ne menjaš ni za kaj“. 

I tako smo, uživajući u čitanju, stigli do posljednje cjeline. Svratit ćemo ovdje pozornost na tri naslova, koji također doprinose ukupnom dojmu o vrijednosti ove knjige. Prvi je LANDRANJE Z RAZMAKOM MED LJUDIMA, u kome se duhovito, vispreno, blagoglagoljivo, istodobno „šalno“ i ozbiljno opisuje kovidursko razdoblje, kada se čovjek koji NE VOLI biti zatvoren i prignječen, okreće svom bližem okolišu, pa uživa u čarima dvorišta, vinograda, oduševljavajući se kao da ih prvi put vidi, gizdav što baš njemu pripadaju, i što tu može biti geometar, projektant, pionir ratarske civilizacije, gospodar i sve što poželi. Doduše, dvorišče je najperspektivnije s pozicija budućega vrta i hranjive zelenjave, te voćki, loze i gazdinih omiljenih bonsai-stabalaca. Vinograd je malo neugodno iznenadio, dočekali su ga štetni i neugodni „črveki“, no on se ne da: „V našim goricama je z vinovom lozom fertig. Ve bumo se prerihtali na malo vrta, vočnjak z nekakvim starinskim sortama i roštilj“. Što se pak šume tiče, doživjela je da joj pjesnik Aleksandar guguče ko divlji golub i češljugar zajedno: „Ne bi ja to menjal niti za pet Zagrebi. Nemre meni niti pet kilometri z tramvajom zameniti tri korake po listju. Nema toga nebodera z kojega se lepše vidi nego z Stražbenice z prvoga reda med debelim bukvama. Koja bi to vuska vulica mogla zameniti šumskoga pota? Kakva bi to fontana mogla lepše brbočkati od šumskoga potoka?“. Naravno, nakon ove ekloge, slijedi poziv svim ljubiteljima prirode da u njoj nađu sve što su ova teška vremena biću oduzela: mir, spokoj, odmor, bistrinu, zdravlje, vesele. Ekološka parola na kraju: „Priroda vredi, zato idemo v prirodu, tu smo kak doma!“. 

Etnografski i sociološki obilježen je tekst NE BUMO VAM TANCALI, PREMALO STE PLATILI, koji nas vraća u doba mesopusta, poklada, maškara, fašenjka, karnevala etc. O čemu autor piše obaviješteno, znalački, pravo kolumnistički, po zakonima žanra. Bilo je to divno vrijeme, zbog stečene slobode pod provizornom krinkom, a u njemu si „smel nekaj kaj si inače ne smel“. No, čini se da je društveni život u sjeni tehnologije posve iskvaren, i „otkad smo dobili Interneta, nikam več nejdemo, čak niti čez oblok več ne gledimo, samo gondramo v ekran, kak je ne dobro se ono kaj prehaja bez nas, kak se nikaj ne događa, kak nigdi nikoga nema, i če se nekaj događa da to ne valja“. Tekst je začinjen prpošnom dječjom pjesmicom, što mu daje i dodatni šarm. 

Zaključni naslov MENI JE V LUDBREGU LEPO otkriva da su i svi prethodni pisani sa strašću, zadovoljstvom, osobnim užitkom i autorskim poletom. Kao pravi kroničar, A. Horvat sebe je djelomice zaklonio, a grad stavio u prvi, drugi i treći plan, htijući da ga i mi vidimo poput njega, kao najprikladnije mjesto za dostojan život. Evo argumenata: „Ti si Ludbreg svetišče i trgovišče, sredina sveta, križanje cesti, vinogorje, škola, igrališče, ftičima gnezdo, šumama zemla, prijatel dece, mejaš i pajdaš, ti si ljudima dom…I kaj ima veze kolko v Ludbregu ima ljudi - važno je kolko v ljudima ima Ludbrega“. Stoga, čitalačka bratijo, knjigu u ruke, da bismo to što prije saznali i razlučili! 

2022. 

BožicaJelušić